FELJTON - SRPSKA KONJICA IZAZVALA RASULO U TURSKOM STROJU: Ustanici stvaraju vojno uporište, koje će po herojskim bitkama nazvati Deligradom

Napisao: Akademik Milorad Ekmečić

08. 02. 2024. u 18:00

RUSKA diplomatija i vojska su se angažovale u pomoć Srbima. Knez Adam Čartoriski, jedan od dvojice kancelara zadužen za spoljne poslove, predlagao je pripremanje saveza sa Francuskom, pri čemu bi Južni Sloveni u Turskom carstvu i Grci bili oslobođeni.

ФЕЉТОН - СРПСКА КОЊИЦА ИЗАЗВАЛА РАСУЛО У ТУРСКОМ СТРОЈУ: Устаници стварају војно упориште, које ће по херојским биткама назвати Делиградом

Srpska vojska je na Mišaru naterala Turke u paničan beg, Foto Slika Afanasija Šeloumova

Od svih Rusa koji su, u većoj ili manjoj meri, odlučivali o sudbini Srba iza 1804, Čartoriski je pisao najviše projekata i najmanje stvarno učestvovao u toj politici. On se držao slova i duha Rusko--turskog ugovora od 3. januara 1799. Posle mira u Bratislavi, sklopljenog između Francuske i Austrije 26. decembra 1805, Čartoriski stvara plan o federaciji Grka i Slovena „pod protektoratom Turske i zaštitom Rusije“. U istom smislu, smatra da Rusija treba da podržava Crnu Goru u vođstvu pobune pravoslavnih u Boki Kotorskoj, Dalmaciji i Hercegovini. Ti vešto pisani planovi, koje Čartoriski crta po savetima „Vojnog komiteta za pitanje Kotora i Jadranskog mora“, nemaju značaja onoliko, koliko zauzimaju prostora u napisima istraživača. Osnovna briga ruskog cara je kako izići na kraj sa idejama mitropolita Stratimirovića o ujedinjenju Srba iz habzburške i turske države u jednom Slavenoserbskom carstvu. Taj tok akcije nije formalno išao preko kancelarije Adama Čartoriskog. Njemu se, sa velikim nadama i poštovanjem njegovih zvanja, obraćao Senat Dubrovačke republike da ruski car prihvati njihovog poslanika Julija Alvesinija.

Ruski izaslanik u Crnoj Gori Stepan Stankovski je bio razradio plan o dizanju ustanka u okolnim turskim pokrajinama, uz istovremeno angažovanje i Crne Gore. Vrlo brzo će se tajni rad preneti i na pripremanje velikog ustanka katolika i pravoslavnih u srednjoj Dalmaciji i okolini Dubrovnika. Po odlukama Narodne skupštine u Ostružnici od 24. januara 1806. Srbi se nisu odricali diplomatskih poduhvata. Šalju deputaciju austrijskom caru, a i poruke turskom sultanu o potrebi mira i vraćanju Srbima onih prava koja su im ranije bila utvrđena, u smislu državne autonomije i opšte amnestije.

U BOSNI je bilo tada 76.000 turskih vojnika, a u svako mirnodopsko razdoblje srpske revolucije do 1815. uvek je bilo pod oružjem oko 16.000. To je snaga koja ohrabruje Turke da se sa Srbima mogu lako i brzo obračunati, tim pre što su im svi diplomatski vetrovi počeli da pune jedra. Rusija je spremala mogući ustanak hrišćana, ali naređenje o tome se nije davalo, nego je sve vreme stanje ostajalo zamrznuto do trenutka kad se Turska sama pokrene protiv Rusije. Do tada su se dve države ponašale kao saveznice. Od aprila 1806. Čartoriski je napustio rusko ministarstvo spoljnih poslova, a s njim su otišle i sklonosti olakog menjanja strategije i podređivanje vojnih stvari, utopijskim projektima o evropskom preustrojstvu. Od njih je u istoriji srpske revolucije ostalo puno uzvišenih reči, ali gotovo nikakve koristi.

Ponašanje Srba u ovom ratu je zavisilo od neizvesne igre diplomatskih ustupaka i ponuda za mir, sa vojnim pobedama nad turskom vojskom. Od sredine jula 1806. Karađorđe nastoji da se u Konstantinopolj  pošalje srpska vojna deputacija, pod vođstvom trgovca Petra Ička. Bio je cincarskog porekla iz Makedonije, a jedno vreme prevodilac u turskim diolomatskim misijama u Berlinu i Beču, pre nego su tamo uspostavljane stalne ambasade.

KONAČNI sporazum sa sultanom koji je vodio ovaj okretni diplomata („Ičkov mir“) bio je sklopljen u Konstantinopolju 10. septembra 1806. Srbima je konačno priznata njihova državna autonomija, sami bi birali nahijske knezove i jednog vrhovnog kneza („baš knez“). Turski guverner, „muhasil“ je ostajao u Beogradskoj tvrđavi, sa malom vojnom posadom. Konačna konvencija o ovome je trebalo da bude potpisana u Beogradu, nakon povratka Petra Ička. Turski muhasil je u Beogradskoj tvrđavi imao na raspolaganju 300 vojnika, a pored njih su i Srbi mogli imati 500 vojnika. Sve su druge tvrđave prepuštane Srbima, kao i pravo da dohotke timarskim spahijama predaju muhasilu, a ne njima, a da godišnji tribut, kao znak sizerenstva sultanu, plaćaju u visini od šest miliona akči godišnje. Srpskom vrhovnom knezu su davana nasledna prava, jedno zemljišno imanje pod Avalom, pravo da se kiti samur kalpakom kao odličjem vladara. Kao i u svakom drugom sporazumevanju sa turskim sultanom, nisu bile u pitanju uzajamne nedoslednosti i neiskrenosti obe strane, nego i nedorečenost sporazuma koji se mogao čitati i između redova. Bilo je nejasno koliko će Srbi držati vojnika u Beogradu. Srpski optimizam da je to pola hiljade, udara na turski pesimizam da je to deset puta manje. Sem toga, Turci su imali i tumačenje da su Srbi po svom sizerenskom položaju bili dužni da podmetnu rame za vojnu odbranu granice na Dunavu i protiv Rusa, ako ustreba, pošalju 20.000 vojnika.

OVAJ  je sporazum konačno propao, nešto zbog srpskih vojnih pobeda nad sultanovom armijom, a nešto zbog zatezanja stanja između Rusije i Francuske i ohrabrivanja Srba da ojačaju svoje vojne snage. Dok se još verovalo da će „sveti rat“ podići sve što je šerijat zahtevao, a to je učešće u ratu svih, sem sakatih i nevoljnih, sve dok sultanova konjica ne popase zelenu srpsku travu i zemlju ostavi u zgarištu, malo je i sa turske strane bilo vere u sporazumevanje sa Srbima. Oni su bili stavljeni pod vojni obruč. Tri pohoda (rumelijski iz Niša, albanski preko Novog Pazara i Karanovca i bosanski na Šabac) trebalo je da krenu istog dana.

U ratu protiv Srba, proglašenje „svetog rata“ je možda više pomoglo Srbima, nego Turcima. Prvi su se uozbiljili i temeljito pripremili, a drugi osokolili jalovim nadama da nebesa bolje rade nego njihove vojskovođe na zemlji. Na istoku su Srbi stvorili vojno uporište, koje će po herojskim bitkama nazvati Deligradom. Zatvarao je prolaz u dolinu Morave i bio celi jedan splet šančeva, opkopa i palisada. U bitkama od 13. do 16. jula turska vojska, pod komandom Ibrahim-paše i Šahit-paše, bila je žestoko tučena, a još više ostavljena u rasulu srpskim napredovanjem prema Nišu i Pirotu.

JOŠ  upečatljiviju vojnu pobedu Srbi su izvojevali nad turskom vojskom iz Bosne. Išla je u snazi od oko 20.000 vojnika, pod komandom najistaknutijeg od starešina Kulin-kapetana.

Srbi su na utvrđenom Mišaru kod Šapca ukopali deset hiljada svojih pešaka, a dve hiljade konjanika sakrili u obližnjoj šumi za udar s leđa. Srbi su dobili za saveznika one koje su Turci predvideli za sebe, na austrijskoj strani Save. Turci su ih pozvali da posmatraju kako će Srbe u lancima provesti u Bosnu. Srbi su bili obavešteni sa iste strane od svojih prijatelja i uhoda o traljavosti turskog pohoda i slaboj vojnoj opremi.

Karađorđe je pokažnjavao srpske seoske knezove koji su Turcima pripremali hranu i dobrodošlicu. Glavna bitka 13. avgusta 1806. je trajala od osam sati izjutra do podne. Za ta četiri sudbonosna časa slomljeno je samouverenje bosanskih muslimana o nepobedivosti.

Karađorđe je lično komandovao ovom bitkom.  Naredio je da se sedi i pijucka, dok Turci na prvim linijama počnu juriše sa puškometa daljine. Još u prvim naletima je pokošen i Kulin-kapetan. Juriš srpske konjice je izazvao rasulo u turskom stroju i naterao ga na panično bežanje.

ZATRT CVET VLASTELE

U MIŠARSKOJ  bici je zatrt cvet bosanske muslimanske vlastele. Odjek o porazu je išao brže od gusala slepih pevača koji su tu bitku prikazali verno, kao da su izveštavali za neke novine u udaljenoj prestonici. Da narodna pesma ne laže, čak ni u metaforama da je udovica Kulin-kapetana bila obaveštena od strane dva vrana gavrana, istoričari književnosti su objasnili dokazom da su dva derviša u crnim mantijama to zaista uradili.

 SUTRA: TAJNE NAREDBE PAŠAMA DA SE DOKOPAJU KARAĐORĐEVE GLAVE 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave