FELJTON - SRPSKA REVOLUCIJA SE ŠIRI NA SREM I BANAT: Napoleon je Austriji dao model nove države sa Južnim Slovenima pod njenom vlašću

Napisao: Akademik Milorad Ekmečić

12. 02. 2024. u 18:00

PORED Dalmacije i Dubrovnika, srpska revolucija se u Sremu prenela na habzburšku teritoriju.

ФЕЉТОН - СРПСКА РЕВОЛУЦИЈА СЕ ШИРИ НА СРЕМ И БАНАТ: Наполеон је  Аустрији дао  модел нове државе са Јужним Словенима под њеном влашћу

PROSVETITELj Dositej Obradović je brinuo o školama za vreme ustanka, Foto "Vikipedija"

Zbog nejasne etničke granice između Srba i rumunskih Vlaha, jer je u vlaškom jeziku bilo polovina slovenskih reči, austrijska policija uhodi vlaška sela po Banatu. Oblast Krajine u severoistočnoj Srbiji, sa vlaškim stanovništvom, takođe je imala autonomiju u osmanlijskoj državi, sa jednim vrhovnim knezom, koji se nasleđivao iz porodice Karapandžića. U početku srpske revolucije, zbog poštovanja autonomije od strane turske administracije i janjičara pod Pazvanogluom u Vidinu, situacija je bila mirna. Od sredine 1807. utopila se u srpsku revoluciju i izgubila neki posebni identitet, kao da nikada nije ni postojala. U etničkom pogledu se narod ne deli od Srba.

Svuda uz granice Beogradskog pašaluka postoje srpske pobune, nekada povezane sa zbivanjima u Srbiji, a nekada bez dokaza da je to bilo posredi. Austrijske vlasti se boje srpske, ili opšte pravoslavne, zavere u korist Rusije. Vladajuća deviza koja otkriva ponašanje Austrije prema Srbima je bila Graeca fides nulla fides . Ustanici su izbijali u predelima Niša, pre nego što Srbi pokušavaju da ga zauzmu, kao i u zapadnoj Bugarskoj.

Izveštaji govore da je srpska pobuna uticala na hrišćanska sela sve do Soluna.

Austrijski car je oko sebe stvorio najuticajniji krug ljudi koji nastoji da onemogući širenje ovog srpskog nemira. Osnova njegove politike je da se ne dozvoli da neko drugi sem Austrije, može da oslobađa katolike u Osmanlijskom carstvu i na jadranskoj obali. To će biti stavljeno i na papir, ne samo u maloj prepisci nego idejnim i strateškim proračunima u memoaru generala Radeckog iz marta 1810. Smatrao je da je interes Austrije sve do obala Crnoga mora, a Dunav je njena žila kucavica.

NAJZNAČAJNIJA od ovih pobuna na habzburškoj strani je bila „Ticanova buna“ početkom aprila 1807. u Sremu. Nazvana je tako po odsluženom vojniku Teodoru Avramoviću Ticanu.

On je digao ustanak više sela u Sremu, počeo pohod da zauzme Ilok, da se ubaci u Bačku i Mađarsku i tamo izazove seljačku bunu. Austrijska policija u svojim hitnim porukama veli da je za seljake bio vođa, prorok i oslobodilac....

Austrijska policija je ocenjivala da je ova pobuna protiv feudalizma bila inspirisana od nekih vođa srpske revolucije, posebno od starešine Luke Lazarevića iz Mačve. Jedan je od njegovih pomagača govorio narodu: „Ovo je prava srpska zemlja. Ja ovde stojim jednom nogom, a drugom na suprotnoj obali Save. Dođite braćo da se u veri i u krstu ujedinimo i probudimo srpskog kralja koji je umro pre 400 godina“. I buna u selu Kruščica u Banatu iz juna 1808. imala je širi odjek, a vesti o njenim posledicama se vukle kroz korespondenciju dugo vremena posle nje.

Ove pobune u Sremu i Banatu imaju najviše sličnosti sa pobunama u zapadnim evropskim zemljama. Ne samo da je ovo bila pobuna protiv habzburškog tipa feudalizma, a ne državnog u Osmanlijskom carstvu, nego je kao oružje u ovoj buni korišćena štamparska mašina više nego u bilo kom drugom tadašnjem nemiru. Austrijski car je bio obavešten da je više hiljada propagandnih knjižica bilo rastureno. Strahovalo se od opasnosti pobune vojnih jedinica. Samo godine 1807. iz austrijske vojske je prebeglo u Srpsku revoluciju 515 dezertera, od toga 188 iz regularnih jedinica koje su smatrane pouzdanijim od graničarskih. Među zaplenjenom literaturom je „Stematografija“ Hristofora Žefarovića. Na naslovnoj stranici je gravura cara Dušana na konju, pored čijih kopita su grbovi svih zemalja koje se smatraju srpskim. U jednoj knjižici penzionisanog oficira Stamatovića tražena je autonomija za Srbe u habzburškoj državi.

Postoji više takvih knjižica, a habzburški istoričari su oponašali raniju zabrinutost policije i isticali njihov razorni uticaj..., Teodor Avramović Tican, kad je uhvaćen,  stavljen je pred sud i pogubljen vezanjem za četiri vitla za čupanje udova.

ZBOG ovakve politike Rusije prema srpskoj revoluciji, sve su velike sile postale njeni protivnici. To se najviše odnosilo na Austriju, koja je o tome davala najmanje znakova.

Francuska je strahovala za svoje interese na Balkanu, više nego njeni diplomati u Beču.

Napoleon je 1806. oduzeo od Austrije jadransku obalu sa Dalmacijom, Bokom Kotorskom i Dubrovnikom, upravo zbog planova da odatle ima bolji uticaj na razvoj prilika u Osmanlijskom carstvu, ali i da odatle onemogući okupljanje Južnih Slovena oko ruskog saveznika Srbije. I kad 1809. učini u tome evoluciju i doda tome još delove Hrvatske i Slovenije, on će iz tih „Ilirskih provincija“ nastojati da Austriji ponudi model okupljanja Južnih Slovena u jednoj novoj državi pod njenom vlašću i pod vođstvom katoličkih naroda Slovenaca i Hrvata.

U francuske metode suzbijanja srpske revolucije spada i zavera da se ubije njen vođ Karađorđe. Nakon saveza Rusije i Francuske u Tilzitu sklopljeno je primirje u Sloboziji, koje počinje 24. avgusta 1807. traje do 3. aprila 1808. Ono nije predviđalo podršku srpskoj revoluciji i više je to bio diplomatski okvir da se Turci s njom lakše obračunaju. Kao dva posrednika u održanju primirja u Vidinu je delovao pukovnik Giljemino, kao i pukovnik Merijaž. Ovaj poslednji prati i nezadovoljstvo nekih srpskih vođa radom Karađorđa, pa su skloni da se traži podrška u Francuskoj. Drugi su mislili da bi jedan izaslanik ruskog cara to najbolje radio, umesto Karađorđa. To je možda bio i razlog da se u ovu zaveru za ubijanje Karađorđa umešaju i prsti ruskog izaslanika Konstantina K. Rodofinikina.

Ova se zavera pominje kao „afera Morbaš“ po glavnom agentu, koji zbog ovoga putuje iz Vidina u Dubrovnik, odatle u Travnik bosanskom veziru i odatle u Zemun radi boljeg kontakta sa izvršiocima u Srbiji. Smatra se da je S. Morbaš  bio Srbin Jakov Breskual.

PO PLANU zavere su dvojica srpskih vojvoda, koja su identifikovana kao Milenko Stojković i Petar Dobrnjac, trebalo da izvrše to delo. Zahtevali su da im se plati određena suma u zlatnicima, a zatim da se jednom dade generalski čin i feudalni posed u Virtembergu, a drugom u Austriji. Bilo je predviđeno da se razmene taoci, članovi porodica srpskih vojvoda, zbog čega je trebalo da idu u Zadar. Novac je davao bosanski vezir, ali  tek posle, pošto Napoleon dade o tome naređenje.

Cela je stvar propala, upravo što takvu saglasnost Napoleon nije davao, sve dok 1809. Stojković i Dobrnjac nisu proterani iz ustaničke Srbije. Ostaje pitanje zašto je Napoleon oklevao. General Marmon je u novembru 1807. savetovao Napoleona da uspostavi veze sa Crnim Đorđem. On nije bio siguran da će se Turska održati i pored velike pomoći koju je od Francuza dobijala. Neko francusko poglavarstvo nad srpskom revolucijom bi moglo najbolje da posluži u okupljanju Južnih Slovena protiv Rusije.

Oskudica izvora ne dozvoljava da se tačno ustanovi u kojoj je meri ova zavera za ubistvo Karađorđa povezana sa naredbom sultana da se on uhvati i pogubi. Švedski poslanik je izvestio da je Karađorđe uhvatio tu poruku, pa zbog toga ignorisao Ičkov mir 1806. i naredio da se ubije beogradski paša. Treba pretpostaviti da se ova dva slučaja ne mogu razdvajati, i da je Morbaševa afera počela 1806, a ne sredinom 1807.

SALVE ZA DOSITEJA

STRAHOVI da bi srpska revolucija mogla zakucati i na austrijska vrata nisu bili sasvim bez osnova, iako je bilo bez osnova očekivati da bi se na takvu drskost iko od istaknutih srpskih ljudi tada osmelio. Od 1807. do 1811. u Srbiju je prešao tada najistaknutiji srpski intelektualac, Dositej Obradović. Po jednoj pesmi iz 1804. „Vostani Serbije“, koja se njemu pripisuje, on govori o Srbima u Srbiji i Crnoj Gori, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji. Kad se iz lađe isrkcao na tlo slobodne Srbije, pozdravljale su ga salve topova sa svih beogradskih utvrđenja. Radosnije ne bi dočekali ni neku krunisanu glavu, da je tamo došla. Austrijske uhode stalno izveštavaju da je on glavni austrijski neprijatelj.

On se brinuo za organizovanje srpskih škola, uključčujući tu i jednu višu školu, na kojoj je čitao pristupnu besedu. Kopirao je Humboltov školski sistem u Nemačkoj.

 SUTRA: VOŽD JE BIO VLADAR U RANGU KRALjA BIRAN OD SKUPŠTINE 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

IZGUBIO SAM 400.000 EVRA, DUŽAN SAM JOŠ 80.000: Surova ispovest Aleksandra bivšeg kockara (VIDEO)