FELJTON - KNEZ MILOŠ NIJE HTEO DA BUDE BRŽI OD ISTORIJE: Knjaz je vođenja države objasnio rečima "Ako oćeš - oćeš, ako nećeš - opet oćeš"

Napisao: Akademik Milorad Ekmečić

20. 02. 2024. u 18:00

VEĆ u početku srpske revolucije 1804. habzburški car u Beču je preplašen za budućnost katolika južnoslovenskog prostora.

ФЕЉТОН - КНЕЗ МИЛОШ НИЈЕ ХТЕО ДА БУДЕ БРЖИ ОД ИСТОРИЈЕ: Књаз је вођења државе објаснио речима Ако оћеш - оћеш, ако нећеш - опет оћеш

Prva osuda Miloševe vladavine je potekla od Vuka Karadžića, Foto Portret Jovana Popovića iz 1846.

Postoje talasi privlačenja pravoslavnih za uniju i priznanje rimskog pape za poglavara, 1804, 1816-1821, 1832. i 1835. Carevom naredbom lokalnim vlastima je 22. januara 1818. zahtevano „da se Grci Dalmacije, Albanije, Dubrovnika i Kotora privuku uniji“.

Savetovano je da se to radi preko visokog pravoslavnog sveštenstva. Davana su sredstva za gradnju novih pravoslavnih crkava, ali su njihove ruševine ostale svedočanstvo zloupotrebe da se grade sa dva zvonika, pa ih je narod zvao „roguljama“. Kad je posle 1850. ovaj pritisak za unijaćenje i katolizaciju prestao, celo vreme je ostalo u svesti potomaka kao doba tame i nasilja.

Ali senka kancelara Meterniha nije padala samo na pravoslavlje i veru uopšte na obalama Jadrana. Ona se proširila i na celo balkansko pravoslavlje. Srpski knez Miloš ga je podrugljivo nazivao „Mehterbaši“, kao dirigent u orkestru turskih janjičara. Zbog njega, on u povećanoj meri zaustavlja svaki pokušaj da se podigne, ili pomaže ustanak Srba u susednim turskim pokrajinama. Meternih, dosledan čuvanju starog poretka od pre vremena revolucija nakon 1789, ne pomaže ni katolike u Osmanlijskom carstvu. Tek 1832. je oduzeo pravo bosanskim i hercegovačkim franjevcima da sami biraju svog vikarnog biskupa. Od XIII veka, od kada im je srpski vladar dao pravo delatnosti, ovaj deo južnoslovenskog prostora je smatran „misijskim područjem“ katoličke crkve, gde oni nisu imali svoju redovnu „crkvenu redodržavu". Rimski papa je tog biskupa potvrđivao i nikada nije bilo spora ko u toj proceduri ima inicijativu. Na tri franjevačka manastira u Bosni, Hercegovina nije imala vodeći manastir i tek tada će ga podizati u Širokom Brijegu.

NA OSNOVU napora bečkog dvora u Hercegovini je bio za biskupa postavljen Rafo Barišić, što će izazvati otpor 251 franjevačkog kaluđera, koliko ih je bilo na domu, ili u školama. Iako im je bečki dvor slao 800 forinti pomoći godišnje, oni su požurili da srpskim vlastima u Beogradu saopšte da novi biskup „smrdi oko dvora austrijskoga“ i da nastoji da ih politički usmerava u istom smislu. To je podelilo fratarsku zajednicu, pa su 1843. saopštavali u Beogradu da je među njima 39 „pravih domorodaca“, 13 su pristalice, a samo petorica su „nagnuti Nemcu“. Ta „Barišićeva afera“ će potrajati do 1848, osećaće se i posle toga, u uslovima kada je habzburška vlada počela potpuno da kontroliše katolike u Turskom carstvu. Odvraća ih da decu šalju u škole pri pravoslavnim crkvenim opštinama i daje novac da sami otvarjau katoličke škole.

Ovo su osnovni uslovi i istorijska podloga na kojoj se izgrađuje nova srpska država. Iako je Osmanlijsko carstvo prestalo da bude direktna opasnost za Srednju Evropu, katolički prozelitizam i netolerancija je i dalje delovala prema narodima i državama hrišćanske vere. Na temeljima pobeda i poraza u desetogodišnjem ratovanju od 1804. do 1815. u Srbiji se izgrađuje država korak po korak. Trebalo je da u svesti naroda dođe do promene, da se ta geografska oblast, a ne ona Stara Srbija na jugu, naziva Srbijom.

Istoričare ne žulja kamen sumnje da li novu državu stvara jedan mudri i strpljivi knez, ili se ona stvara zato što on nije znao šta treba da uradi, pa su stvari dolazile same na svoja mesta. Novi srpski knez Miloš Obrenović zaista ima jedno bitno svojstvo, koje je tom narodu trebalo. Nije verovao da bi trebalo da sam bude brži od istorije, kao većina modernih srpskih političara. Obogatio se zakupom trgovine solju, imanjima u Vlaškoj, trgovinom, i to je ono od čega je počeo. Nije mu bio cilj da ruši postojeću tursku vlast, nego da je preuzme iz turskih ruku. Postoji veliko nezadovoljstvo obrazovanih savremenika, a i onih koji nisu poznavali druge knjige, sem molitvenika. Još u doba revolucije do 1813. su postojale unutrašnje pobune stanovništva, ali se „oni rebelijanti“ kažnjavaju, lepim i nelepim. Te su pobune zaređale od 1821, kad se diže jedna u Požarevačkoj nahiji. Najznačajnija je „Đakova buna“ 1825.

NAJZNAČAJNIJA ideološka kritika te državne vlasti je došla iz pera tada najznačajnijeg srpskog pisca i tvorca standardizovanog srpskog književnost jezika, Vuka Karadžića, 1832. Data je u obliku pisma srpskom knezu. Trebalo je da se promeni vreme, pa pod određenim izrazima tumači drugi sadržaj, da je ovo pismo potonja kultura ocenjivala kao izraz pobune nove demokratije, protiv jednog samovoljnog balkanskog silnika. Karadžić je bio odveć blizu grupe Ivana Jugovića u vreme srpske revolucije, koja je nastojala da se Srbija oslanja na Austriju, da se više razilazila od Rusije. To je doprinelo da se Srbi osamostale od Rusije, a da se nikada nisu primakli Austriji.

Zahtevi u pismu 1832. da se stvara zakonodavni parlament, kao u Evropi, bio je nerealan, jer su tada u Evropi takve skupštine bile instrumenti zemljišne aristokratije.

Karadžićev zahtev da se istaknutim ljudima daju zemljišni posedi je stvar koju niko nije poštovao, jer se naslanjala na neke rudimentarne zahteve iz vremena revolucije od 1804. da se stvara nova srpska aristokratija. Rezultat je bio da srpska kultura toga doba nije stvorila jednu ideologiju o potrebi demokratizovanja države. Demokratska država se sama stvarala. Vuk Karadžić je odveć cenio da je Srednja Evropa mera ljudskog progresa. Možda zato što neku bolju Evropu, sem bečke, nije upoznao.

Turski se funkcioneri povlače iz srpskih unutrašnjih poslova. Izmiču se nezadovoljstvu naroda da oni skupljaju poreze. Od objavljivanja naređenja o uspostavljanju jednog sudskog sistema, „Nastavlenije“ 1820, izgrađuju se domaći sudovi. Od 1827. deluje jedna „Zakonodateljna komisija“ za izradu novih zakona. Knez ih je trpeo  ali nije verovao da ti „zakonjodavci" mogu biti ispred njega. Opšte njegovo pravilo vođenja države je ostavio potomstvu u amanet izrazom „Ako oćeš - oćeš, ako nećeš - opet oćeš“.

NAJVAĆNIJA stvar koju će srpski narod postići da bi izgradio samostalnu državu, bilo je ukidanje osmanlijskog feudalizma. Od 1826. spahijska su prava ograničena na skupljanje desetka, čime je muslimanski feudalac odmaknut od zemlje i nezadovoljnog seljaka na njoj. Sam knez Miloš se trudi da ukine ovaj ostatak feudalizma, diže seljake protiv spahija, zabranjuje da se kupuje njihovo žito. Do oktobra 1833. ukinuta je ustanova muslimanskih spahija, a da u isto vreme nije ostavljen stari islamski princip da država i dalje bude vlasnik zemljišnih poseda i nekretnina. Srbija je 1833. postala retka evropska zemlja u kojoj su seljaci postali posednici, nekadašnjih svojih baština. Od 1818. srpski knez u zemlji preuzima pravo izvršenja smrtne kazne.

Iako su u starim hartijama otkriveni turski planovi da ovog lukavog kneza uklone iz života, sultan ga je počeo više ceniti kad su ga vođi grčke revolucije 1821. počeli proklinjati kao izdajnika. Bilo je, u projektima pripreme grčke revolucije 1821, predviđeno da se Srbija uveća ujedinjenjem sa Bosnom i delom zapadne Bugarske. U vreme rata Rusije protiv Turske 1828. srpski knez ćuti, a kada Mehmed Alija egipatski ugrožava sultanovu bezbednost vojnim pohodom preko Palestine u Anadoliju, srpski knez sultanovoj konjici šalje 200 konja, a odmah zatim hiljadu volova.

KATOLIČENjE PRAVOSLAVACA

U VREME trajanja srpske revolucije do 1815. i nakon toga vreme habzburške vlasti nastoje da onemoguće jedinstvo pravoslavnih i katolika. Crkva je bila u stanju srednjovekovnog stepena religioznosti. Svetkovine su, ili većinom, ili u celini, iste i kod katolika i kod pravoslavnih. Zbog toga je 1821. ukinuta bogoslovija u Prikom na reci Cetini, gde su se kaluđeri franjevačkog reda obrazovali i gde je cela obuka, crkveni obredi bili na osnovama glagoljaške, staroslovenske crkve i upotrebe ćirilice. Kod katolika Dalmacije, Bosne, Hercegovine, Slavonije suzbija se i konačno ukida srpsko ćirilsko pismo...I svakodnevna crkvena i lična korespondencija se prebacuju na latinicu.

 SUTRA: FEUDALIZAM U SRBIJI JE KONAČNO UKINUT 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

IZGUBIO SAM 400.000 EVRA, DUŽAN SAM JOŠ 80.000: Surova ispovest Aleksandra bivšeg kockara (VIDEO)