PISAC ZVUKOVA: Knjiga Slobodana Grubačića "Zvona Ive Andrića"

B. Đorđević

26. 01. 2021. u 14:37

ANDRIĆ je nameravao da napiše obimnu knjigu o sudbini zvona kroz istoriju. U Ličnom arhivu Ive Andrića u SANU čuva se velika fascikla sa beleškama i ispisima na temu zvona.

ПИСАЦ ЗВУКОВА: Књига Слободана Грубачића Звона Иве Андрића

Foto Privatna arhiva

Tema se na razne načine provlači kroz delo. Jedan ženski lik u proznom ciklusu o Tomi Galusu piše disertaciju o "Istoriji zvona" - kaže Slobodan Grubačić povodom knjige "Zvona Ive Andrića: Andrić - Man - Rilke - Kafka", u izdanju "Službenog glasnika", koja se bavi jednim od središnjih Andrićevih simbola.

Svoju opsesiju zvonom, po Grubačićevim rečima, Andrić zapisuje silovitim jezikom, stihijno, sugestivno, raskošno metaforično:

- Bio je pisac zvukova, jednako koliko i drugih čulnih pojava i osetljivosti na svetlost, boje i mirise. Za razliku od simbolike mosta, svetlosti ili klesanog kamena, njegov traktat o zvonu ima drugačiju težinu. Veću čak i od one koju kod Getea ima slika duge kao "sedmobojne princeze".

Foto Privatna arhiva

Uvodeći čitaoca u svoju knjigu, Grubačić je zapisao:

"Naslov knjige 'Mešavina istorije i književnosti' iz pera danas zaboravljenog Bonaventure (Bonaventure d"Argonne) uklesan je u 17. veku u kameni zid jednog kartuzijanskog samostana i urezan u memoriju evropskih pisaca. Stolećima su ga, nesvesno, preuzimali kao svoje stanovište. Ili su ga jednostavno nosili sa sobom kao puževu kućicu svoje filozofije.

Uklesani natpis ne odgovara samo suštini savremene poetike Ive Andrića. I nije tek puki duhovni omotač jednog Tomasa Mana. On određuje i potrebu takozvane apokaliptičke književnosti da razotkrije i imenuje ono što još nije imenovano.

Jer, kako nam govori izvorno značenje reči apokalipsa, to je nagon za podizanjem vela.

Nagon za raskrivanjem i spoznavanjem kako vidljivog, tako i nevidljivog sveta. I kao što je u asketskim zajednicama apokaliptičara postojala samo zajednička imovina, tako su i u savremenoj književnoj 'apokaliptici raskrivanja' izbijali na površinu zajednički poetski motivi.

To je put koji, zacelo, polazi od zajedničke kulturne baštine. Ali on najviše spaja pisce koji ne pripadaju nijednom taboru, ni starim ni novim školama. Otuda su, i pored svih razlika između Mana, Andrića, Rilkea i Kafke, podudaranja u književnosti ovih pisaca napadno vidljiva. Celokupni njihov opus prožet je pojmovima raskrivanja i saznavanja, u atmosferi koju bitno gradi - zvučna zavesa zvona.

Foto Privatna arhiva

Ali svi njegovi zvuci: glas slomljenog srca kod Rilkea, bolna kantilena Andrićevog dvojnika Galusa, ironija Manovog zvonara fra Klimenta i zloslutno proročanstvo Kafkinog seoskog lekara preobražavaju se i slivaju u jednu melodiju koja nadvladava sve zvuke. U melodiju što kao cantus firmus zasniva smisao umetnosti. On se ogleda u težnji ka antagonističkom jedinstvu celine, ali i u napetom sudaru svega postojećeg: stalnosti i promene, privida i otrežnjenja duše, zanosa i patnje, ekstaze i klonuća, života i smrti.

'Profesori previše upoređuju', bila je energična Katja Pringshajm, udovica Tomasa Mana, kojoj se svako pozicioniranje u odnosu na druge autore činilo preteranim. Ali potreba i zahtev za poređenjem kao oblikom književnoistorijskog određenja nije samo imperativ intelektualnog bića. Nije samo osnovna poluga svakog naučnog istraživanja. Ona je i temeljna pretpostavka književnoistorijske komunikacije. Pre svega one što se poziva na zajednički fond vrednosti i ideala. Jer, kao u svakoj nauci, i ovde se proces širenja znanja odvija na osnovu analogija i poređenja. Kroz mehanizme referenci i razmišljanja što polaze sa suprotnih gledišta.

Korisna su zato onima koji bi da popune ukrštene reči bukvalnog smisla, ali i onima što u tekstu vide nepostojeće fantome. A najkorisnija onima kojima popustljivost prema idejama suprotnim od njihovih nije najveća vrlina. Okupljene oko imaginarnog stola, orne za razgovor o svojim paralelnim sudbinama u austrijskim koporanima i bliskim razdaljinama srednjoevropskim, pisce u ovoj knjizi odreda, mimo svih opredeljenja - opija zvuk zvona kao simbol i metafora. Kao magična sila u kojoj ima više enigmi nego u svim religijama, prošlim i sadašnjim.

Ali u čemu se, neočekivano, krije još dublje saglasje? U ritualima jezika što se protive padu u haos i beznađe; najviše, pak, u preziru prema slici cirkusa kao grotesknoj parodiji istinskog života, suprotnoj ideji uzvišenosti u umetnosti. Jer, uzvišeno je, znamo, vertikalna dimenzija. Ono je smrtni neprijatelj cirkusa kao prizemne zabave. Užasava se pomisli da nam život i svet nisu ništa do circus mundi. I kao što platonistička ideja umetnosti ima svoju ništavnu kopiju u slikama cirkusa, tako su i sva opažanja, čula i nagoni tela samo platonske kopije i senke istinskog bića u prolaznosti sveta.

Stoga ništa u ovoj knjizi o Andriću nije moglo biti pridodato ili prenaglašeno. Ona samo otvara vrata kroz koja čitalac ranije nije kročio i kroz koja nisu prošle ni prethodne analize, čiji su autori u Andrićevim tekstovima s dobrim razlozima pronalazili drugačiji potencijal: zagonetku života, tragičnu ironiju istorije ili folklorni simbolizam. Ali ne i sav haos privida i laži, kojim biva zaglušen ne samo život pojedinca nego i cela epoha."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)