ANATOMIJA JEDNOG MORALA: Hronologija puta u disidentstvo Milovana Đilasa

JUGOSLAVIJA je proklamovala svoju nameru da gradi drukčiji, "demokratskiji" socijalizam od onoga u Sovjetskom Savezu i njegovim satelitima.

Arhiva Novosti

Glavni arhitekta ove politike bio je Milovan Đilas, šef moćnog agitpropa, jedan od dugogodišnjih najbližih Titovih saradnika. On je, međutim, na iznenađenje i nižih ešalona vlasti i šireg partijskog članstva, ubrzo počeo da žestoko kritikuje praksu socijalizma.

Đilasov put u disidentstvo započet je odbranom od Staljinovih napada i kritikom staljinizma u Sovjetskom Savezu (1948-1950). Nastavljen je traganjem za novim modelom socijalizma, uvođenjem samoupravljanja i zalaganjem za novu ulogu KPJ (1950-1952).

Još juna 1951. pisao je o krizi "naprednog pokreta" koja se u Jugoslaviji ispoljavala preko tendencija ka "ideološkom monopolizmu", i to kod "dobrih i odanih drugova". Smatrao je da KPJ treba dosledno da se bori, posebno protiv monopola u oblasti "ljudskog mišljenja" kako bi učvrstila svoj marksistički i demokratski karakter.

Na IV plenumu CK KPJ usvojena je rezolucija o teoretskom radu u partiji u kojoj se prihvataju Đilasove ideje o neophodnosti diskusije i borbe mišljenja. Članovi partije treba da imaju pravo da slobodno raspravljaju o javno iznetim stavovima drugih članova, čak i u slučaju kada su na najvišim funkcijama. Šesti kongres KPJ, označen kao vrh talasa liberalizacije, prihvatio je većinu njegovih ideja koje su ušle u partijski program. U diskusiji, Đilas se založio za objavljivanje, a ne zabranu, radova ljudi različitih shvatanja, čak i "reakcionarnih i antimaterijalističkih"; protiv njih se trebalo boriti "političkim i idejnim argumentima", a ne policijskim i sudskim progonima. Založio se i za toleranciju prema delatnostima crkve i sveštenika. Na njegov predlog, Komunistička partija Jugoslavije je promenila naziv u Savez komunista Jugoslavije, a najuže partijsko rukovodstvo je od Politbiroa postalo Izvršni komitet CK SKJ. Đilas je januara 1953. bio i glavni pokretač antidogmatskog i liberalnog mesečnika "Nova misao", posvećenog književnosti, nauci i umetnosti. Međutim, Đilasov početak procesa demokratizacije od većine vodećih komunista, a posebno Tita, smatran je tačkom od koje se ne sme ići dalje.

Tokom 1953. Đilas je otišao korak dalje. Članci zbog kojih će on biti ekskomuniciran iz SKJ počeli su da izlaze u partijskom organu "Borba" 11. oktobra 1953, svake nedelje do 20. decembra, a od tog dana pa sve do 7. januara 1954. svakog drugog dana. Đilas je svoje poglede iznosio i u tek pokrenutom časopisu "Nova misao", čiji je bio odgovorni urednik. U uređivačkom odboru bili su Milan Bogdanović, Dobrica Ćosić, Oskar Davičo, Bora Drenovac, Milovan Đilas, Dušan Kostić. Skender Kulenović i Mihajlo Lalić, a kasnije, od septembra 1953, Mroslav Krleža i Vladimir Dedijer.

"Nova misao" je izlazila od 11. januara 1953. u 12.000 primeraka i finansirala se isključivo od pretplate. Časopis je ukinut januara 1954. zbog Đilasovog teksta "Anatomija jednog morala", u kome je opisao zatvorenost, aroganciju i snobizam partijskog "visokog društva". U zabranjenom broju objavljeni su delovi iz Andrićeve "Proklete avlije" i tekstovi Anice Savić Rebac, Borislava Mihajlovića Mihiza, Milana Bogdanovića, Boga Grafenauera. Petar Stambolić je malu grupu okupljenu oko "Nove misli" opisao kao "Mekartijev kabinet".

Tito i Krleža - Arhiva Novosti

Đilas je prvi tekst u "Borbi" objavio 1. novembra 1953. godine. U članku pod naslovom "Novi oblici" započeo je ličnu borbu sa ideološkim i političkim načelima koja su, kako je smatrao, pretila da dovedu u pitanje proces demokratizacije. U narednih 17 članaka Đilas je izneo poglede koji su bili potpuno suprotni stavovima vladajuće grupacije u SKJ. Njegove teze o prevaziđenoj ulozi Partije, birokratskoj kasti i degenerisanom moralu rukovodećeg kadra doživljene su kao pamfletske. Đilas je pisao da su "okamenjeni mozgovi", profesionalni revolucionari i "birokratizovani glavari", uz sam SKJ, koji se bavio "svim i svačim, od morala do filatelije", bili glavna smetnja daljem društvenom razvoju Jugoslavije. Proklamovanu demokratizaciju političkog sistema on je zamišljao u takvom ustrojstvu društva gde bi jedne snage, "progresivno-socijalističke", na tlu socijalizma vodile borbu s drugim, manje demokratskim, "konzervativno-socijalističkim" snagama i tako obezbeđivale napredak društva.

Đilas je razvio ideje o demokratizaciji jugoslovenskog društva i kritikovao je jugoslovensku partijsku birokratiju. Ukazivao je na materijalne i političke privilegije, monopol nad privrednim i duhovnim životom i na stavljanje partije iznad zakona i onemogućavanje demokratskog dijaloga u društvu. Zalagao se za otvoreno i javno sukobljavanje različitih političkih stavova, reformističku i demokratsku partiju, dozvolu rada opozicionih grupa, a da policija i sudovi štite zakonitost. Osnovni zaključak glasio je: "Borba za demokratiju treba da bude glavni cilj u razvoju socijalizma".

Najveći odjek imala su Đilasova gledišta o političkim slobodama. Smatrao je da je monopol jedne partije nužan u ratu, a suvišan u miru. Da bi monopol nestao, neophodno je bilo osloboditi se iluzije da su komunisti "ljudi naročitog kova". Trebalo je shvatiti da i van partije postoje svesne socijalističke snage. Nužno je bilo ukloniti otpore demokratizaciji koji potiču od profesionalnih političara. No demokratizacija, bar kako ju je Đilas prvobitno zamišljao, isključivala je formiranje autonomnih grupa, posebno političkih stranaka (bespartijska demokratija), što je Đilas ocenio kao vraćanje unatrag. Reč je samo o promeni shvatanja i ponašanja pojedinaca, u prvom redu komunista, unutar okvira datog političkog poretka.

Tito i Dedijer - Arhiva Novosti

Oštrica njegove kritike bila je uperena prema zastarelom metodu rada partijskih organizacija, kojima dnevni red diktiraju i "odozgo", tako da diskutuju, mahom uprazno, mimo problema stvarnog života: "Očevidno, nikome ne pada na pamet da bude protiv Saveza komunista. Ali izgleda da je opravdano biti protiv staljinističkih ostataka u njemu, ili još tačnije - protiv staljinističke varijante lenjinističke partije, jer baš to u svakom pogledu, a naročito u pitanju demokratije, koči dalji razvitak".

Članci su izazvali veliko oduševljenje u javnosti, tiraž "Borbe" skočio je na 300.000 primeraka u slobodnoj prodaji, redakcija je primila oko 30.000 pisama podrške. Mlađi komunisti i liberalniji intelektualci bili su zaneseni Đilasovim vizijama, a brojna srednja birokratija bila je nezadovoljna. U vrhu partije došlo je do podele, ali je konzervativno krilo, s Titom na čelu, lako odnelo pobedu.

Poslednji članak u "Borbi" ("Revolucija") Đilas je napisao 7. januara; pisao je kako je disciplinovana i monolitna partija bila neophodna u ilegalnom periodu, ali je u postojećim uslovima bila samo "kočničar razvoja". Već 9. januara uredništvo lista štampalo je dva važna saopštenja - prvo koje je potpisao Izvršni komitet CK CKJ i drugo koje je napisao Boris Ziherl. SKJ se zvanično ogradio od Đilasovih tekstova - oni su proglašeni za "plod njegovog vlastitog mišljenja" i bili su u "temeljnoj suprotnosti" sa idejnim stavovima SKJ. Napomenuto je da su Đilasovi članci izazvali zabunu u redovima članova Saveza, da su u direktnoj suprotnosti sa odlukama VI kongresa SKJ i da su "ništavni" za čitav politički sistem.

Đilas je izjavio Izvršnom komitetu da će obustaviti dalje objavljivanje članaka, ali je njegov pad bio neminovan. On je nešto ranije bio upozoren od Kardelja, Rankovića i Miroslava Krleže, ali ne i od Tita, da prekine sa iznošenjem stavova koji su potkopavali partijski sistem apsolutne vlasti. Koliko je stanje bilo ozbiljno, pokazuje i Titov užurban dolazak iz Slovenije, kako bi 12. januara 1954. bila održana sednica najužeg rukovodstva SKJ na kojoj je dat prikaz Đilasovog "antipartijskog delovanja". Tada je odlučeno da se u cilju njegove političke likvidacije 16. januara održi Treći (vanredni) plenum CK SKJ, sa samo jednom tačkom dnevnog reda - "Slučaj druga Milovana Đilasa".

Jedna od osnovnih optužbi protiv Đilasa bila je da je on, "šetajući" se po inostranstvu, došao pod uticaj Zapada i revizionističkih i nerevolucionarnih ideja socijaldemokratije. Sam Tito je u uvodnoj reči naglasio da će se "sve moguće neprijateljske sile suprotstavljati u raznim formama jugoslovenskom režimu" i stavljati mu u točak svoje štapove, naročito ako se uzme kakve uticaje imamo sa Zapada. Prilikom obračuna sa Đilasom, Tito je oštro osudio i pomisao da se Jugoslavija okrene parlamentarnoj demokratiji zapadnoevropskog tipa, makar i u jednom socijaldemokratskom obliku. Jasno je rekao da je za komuniste demokratija samo sredstvo za postignuće cilja, a to je socijalizam: "A propovijedanje i pisanje o demokratiji radi demokratije, i to one zapadnog tipa, formalističke demokratije, razumije se da je to kretanje unazad a ne naprijed kao što kaže drug Đilas".

Tito je jasno stavio do znanja da su u odbrani novog koncepta socijalizma dozvoljena i najdrastičnija sredstva, što nikada nije rekao kada je govorio o odbrani Jugoslavije kao državne zajednice. Đilasu je najviše zamerio to što nijednom rečju u svojim tekstovima nije spomenuo radničku klasu: "Kuda to vodi? Vodi u anarhiju, u jednu strahovitu neizvjesnost. Jer, kad bismo mi to dozvolili, za godinu dana ne bi bilo naše socijalističke stvarnosti, ne bi bilo, ja to kažem, bez krvave borbe, do koljena krvi. To bi bio rezultat takvog shvatanja i širenja tih ideja u našoj zemlji u kojoj još ima nevjerovatnih zaostataka i svih mogućih shvatanja".

Glavni kritičar Milovana Đilasa bio je Kardelj. On je osporio njegove teze o demokratiji kao pokretačkoj snazi socijalizma i poglede na birokratiju: Jugoslavija nije nikada ni imala sistem birokratije već samo izvesne "birokratske forme" koje su u ranoj fazi izgradnje socijalizma bile "progresivne i jedino moguće. Kardelj je Đilasovu koncepciju demokratije označio kao mešavinu anarhizma i "buržoasko-kapitalističkih formi", a nikako kao socijalističku.

U poslednjem obraćanju na ovom plenumu, Tito se osvrnuo na zapadne komentare na "slučaj Đilas" koji su sugerisali da, ako Đilas "preživi", onda se Jugoslavija definitivno okreće Zapadu, a ako ne, onda ona ponovo ide u sovjetski zagrljaj i u spoljnoj i u unutrašnjoj politici: "Ja mogu ovdje izjaviti, to može cijeli svet da čuje, da na nas neće takav i sličan slučaj uticati da mijenjamo pravac našeg unutrašnjeg razvitka - pravac razvitka demokratskih metoda i ostvarenje istinske socijalističke demokratije kakav smo uzeli - naš sopstveni put u socijalizam i razvitak socijalističke demokratije".

Pošto je Đilas prekoračio dozvoljenu granicu, nemilosrdno je izbačen iz vladajuće elite. Tako se pokazalo da liberalizacija jugoslovenskog poretka neće dobiti na zamahu. Jugoslovenski komunistički poredak nije mogao da iznedri pobunu, jer je onemogućavao nastanak "velikog gneva". Bio je toliko korumpiran da je isključivao smisao žrtve za njegovu promenu. Pobuna nije mogla da nastane bez svesti o smislu žrtve.

Milovan Đilas je kredibilitet alternativnog vođe izgubio kada je izvršio samokritiku na partijskom plenumu na kojem je smenjen. Poslednji dijalog između njega i Tita imao je sledeći tok:

"Smatram da sam zaslužio isključenje iz Saveza komunista.

- Plenum ti daje mogućnost, druže Đido, da sada dokažeš da je tvoja izjava, koju si danas ovdje dao, bila iskrena...

- U to ne treba sumnjati uopšte.

-... i da kao član ovoga Saveza učiniš što najviše možeš da to što si svojim greškama naštetio i Savezu komunista i zemlji, pomogneš ispraviti, jer to neće biti bez svakih posljedica. Posljedica će biti više.

- Ja stojim na raspoloženju Centralnom komitetu za sve što treba. Šta ja mogu drugo. Nema kod mene rezerve."

Plenum je, nimalo slučajno, direktno prenošen preko Radio Beograda, a niko više nije želeo da rizikuje karijeru i život kako bi sledio čoveka koji je prvo poveo jednu radikalnu akciju, a zatim se pokolebao i priznao grešku. Dobar primer za to je "pesnik revolucije" Oskar Davičo. On se svakodnevno družio sa Đilasom, a posle njegovog pada otišao je kod Rankovića da moli za milost. Dokaz njegove lojalnosti bila je "Oda Udbi", koju je napisao povodom proslave 13. maja 1954. - Dana organa unutrašnjih poslova.

OSEĆAJ PONOSA

"Moguće da je 'loše' držanje (na Trećem plenumu CK SKJ) i kod Đilasa probudilo osećaj ponosa i digniteta i da je kasnije uporno i hrabro oponiranje bilo pokušaj iskupljenja pred samim sobom i duhovnog preumljenja. U istoriji nije novo da konvertiti koji promene veru postanu veliki fanatici, često i nemilosrdniji u obračunu sa dojučerašnjim istomišljenicima." (D. Jovanović, "Ljudi, Ljudi... Medaljon Milovana Đilasa").

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije