SMIŠLJENE SMUTNJE ELITE: Mihailo Đurić i njegov asistent Danilo Basta kao da su imali staklenu kuglu iz koje su videli sudbinu Jugoslavije

Slobodan Kljakić - Ivan Miladinović

05. 02. 2021. u 17:14

PROFESOR dr Stevan Đorđević se u trodnevnoj debati opredelio da govori o verovatno politički najdelikatnijoj temi onog vremena, o amandmanu 36, koji se ticao izbora predsednika Republike, misli se na predsednika SFR Jugoslavije, Josipa Broza Tita.

СМИШЉЕНЕ СМУТЊЕ ЕЛИТЕ: Михаило Ђурић и његов асистент Данило Баста као да су имали стаклену куглу из које су видели судбину Југославије

Mihailo Đurić i Danilo Basta

Bio je jasan na samom početku istupanja:

"Predmet mog izlaganja biće Amandman XXXVI koji se odnosi na mogućnost izbora Josipa Broza Tita za predsednika Republike i pored novopredložene institucije Predsedništva SFRJ."

Onda je sledilo nekoliko pasaža:

"Već više od tri decenije ime Josipa Broza Tita ispisano je na zastavi jugoslovenskog revolucionarnog pokreta. U ostvarenjima i iskušenjima jugoslovenskih naroda utkan je njegov život, misao i doprinos". Dodao je da će "svakako istorija možda dodati ovome još nešto, kao i proceniti okolnosti i uslove u kojima je ovo postignuto, kao i dati pravu ocenu mere i dimenzija ličnog doprinosa, ali i doprinosa u tome ostalih saradnika, Saveza komunista, a pre svega naroda Jugoslavije."

Potom je dr Stevan Đorđević podsetio na Ustav iz 1963. godine, na stav 2 člana 220: "Za izbor na položaj predsednika Republike nema ograničenja za Josipa Broza Tita." A onda je podsetio da u prvom stavu istog člana 220 piše: "predviđena je mogućnost najviše dva uzastopna izbora od po četiri godine za ovu funkciju."

KONCENTRACIJA MOĆI

PROFESOR Stevan Đorđević je u svom izlaganju podsetio da "postoje takozvana stečena prava, vezana za Brione i samu ličnost predsednika Republike, do kojih javna debata ne doseže. Mislim na celokupni sklop okolnosti, u kojima naša javna kritika ne može realnije i objektivnije da ceni naše uspone i slabe tačke... Postoji već dugo godina velika koncentracija funkcija i moći u jednoj ličnosti, što istovremeno omogućuje jedinstveni pravac politike. Na jednoj strani želi se samoupravno društvo, a na drugoj sam vrh nije podređen tom samoupravnom društvu. Teško je, na primer, opravdavati potrebu za održavanjem sednica, foruma ili bilo kojih drugih tela na Brionima. Samo mesto nije bitno, već je bitno to što se stvara jedna posebna atmosfera u vezi s tim."

"Po mom mišljenju", rekao je profesor Đorđević, "ova odredba, tj. stav 2 ovoga člana značila je uzmak demokratske jugoslovenske javnosti, Saveza komunista Jugoslavije i najviših jugoslovenskih rukovodilaca. Ona je politički cenjeno neopravdana, pravno neodrživa. Njena sadržina je nesaglasna duhu samoupravnog društva u Jugoslaviji, koje je Ustav inaugurisao, razvijao i utvrđivao. Ona je suprotna osveštanom demokratskom ustavnom načelu da su svi građani pred zakonom jednaki. Možemo reći da su ovakve odredbe u ustavima izuzetno retke, i više od toga, ne tako dobro primljene. S druge strane, ispuštena je šansa da se i ovde primerom pokaže da Ustav podjednako obavezuje sve."

Pošto je 1971. ukazao na ovu slabost Ustava iz 1963. godine, profesor Đorđević je rekao: "Polazeći od istorijske uloge Josipa Broza Tita, Amandman XXXVI daje mogućnost Saveznoj skupštini da ga na predlog skupština republika i pokrajina izabere za predsednika Republike za vreme od pet godina. Ustanova predsednika Republike se u ustavnom sistemu ostavlja i dalje važećom, da bi se dosadašnji predsednik Republike ponovo izabrao za predsednika, mada ona, sama po sebi, nije u skladu sa zamišljenim i predloženim Predsedništvom SFRJ. Prestajanjem pak važenja ovog XXXVI amandmana, što se vremenski ne određuje, Predsedništvo SFRJ preuzima prava i dužnosti predsednika Republike."

IZNEVŠI stav da se "mogu naći višestruki razlozi za ovakvo, prevashodno političko rešenje", dr Đorđević je kazao sledeće: "Međutim, mora se takođe reći da se sada mnogo češće mećusobno razgovara o oportunitetu ovog ponovnog izbora. Sve ovo pak ne iznosi se javno, ova tema je i dalje tabu tema za javnost."

Dok je izgovarao ove tvrdnje profesor Đorđević je svakako znao da je sa ove teme skinuo tabu, utoliko pre što je debati na Pravnom fakultetu prisustvovao samo jedan novinar, Slavoljub Đukić, izveštač "Politike".

A onda je dr Đorđević o amandmanu 36 rekao sledeće:

"Ne isključujem mogućnost da se u okviru jednog političkog pokreta objektivno mogu davati ocene o savremenicima koji su na vlasti. Ali bih pre svega izbegao da se to čini u ustavnom tekstu. Istoriji pripada to pravo da ceni istorijske zasluge pojedinaca. Ponavljam, nisam uveren da je to mesto baš u Ustavu. Ustavne odredbe moraju biti iznad ličnosti."

"Pride", rekao je dr Đorđević, "postoje takozvana stečena prava, da se tako izrazim, vezana za Brione i samu ličnost predsednika Republike, do kojih javna debata ne doseže. Mislim na celokupni sklop okolnosti, u kojima naša javna kritika ne može realnije i objektivnije da ceni naše uspone i slabe tačke".

"Postoji već dugo godina velika koncentracija funkcija i moći u jednoj ličnosti, što istovremeno omogućuje jedinstveni pravac politike. To je inače dobro, ali to ima i svoje naličje. Ima arbitrernosti, ne daju se odgovori na složena pitanja današnjice. Na jednoj strani želi se samoupravno društvo, a na drugoj sam vrh nije podređen tom samoupravnom društvu.

SLEPI NACIONALIZAM

"PITANjA koja stoje iza predloženih amandmana jesu, u stvari, istorijska pitanja ovog tla na kome živimo", upozorio je Danilo Basta, "prevashodno i iznad svega zbog dalekosežnosti (opasnosti) rešenja koja nam se nude". A zbog čega su ta "rešenja" opasna? Prvo, zato što je "razbijanje jedne države na šest novih pokrenuto željom za ravnopravnošću i čistim saldo-kontom", ali je, u stvari, sve "izazvano razobručenim i slepim nacionalizmom... vraća na strasti prošlosti i zatvara nam vidike budućnosti, nagriza nas, odeljuje nas, uništava nas", konstatovao je Danilo Basta i upozorio: "Celokupna situacija koja je stvorena u našoj zemlji - a Nacrt amandmana je samo njen izraz - mora se nazvati njenim pravim imenom - istorijskom krizom zajedničkog života u jugoslovenskom političko-pravnom okviru. Nacrt amandmana je samo pokušaj izlaza iz nje, a ne i njeno temeljno rešavanje. Samo, tu je činjenicu potrebno otvoreno priznati. I ne samo tu činjenicu nego i konsekvencije koje iz nje proizlaze."

Takav svet za sebe radne mase Jugoslavije ne mogu da prihvate. Teško je, na primer, opravdavati potrebu za održavanjem sednica, foruma ili bilo kojih drugih tela na Brionima. Samo mesto nije bitno, već je bitno to što se stvara jedna posebna atmosfera u vezi s tim."

Na kraju svog izlaganja profesor Stevan Đorđević zaključio je sledeće:

"Prvo, sigurno je da sve ovo nije od ključnog značaja, niti je ono bitno o čemu bi trebalo govoriti na ovome mestu. S druge strane moguće je, s obzirom da nemamo uvid u celokupnost odnosa u zemlji kao i u svetu, da je ovo dalje zadržavanje funkcije predsednika Republike nužno, u čemu ja ne delim mišljenje, te da predstavlja realan državnički potez, a da promene radi promena ne treba vršiti.

Drugo, za mene je normalnije da Predsedništvo Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije počne da funkcioniše odmah u svojstvu kolektivnog predstavljanja SFRJ. Ako je predlog dobar i izražava naše političke, istorijske i ekonomske okolnosti, ono će dobro funkcionisati. Nije nužno da se uhodava."

U PROIZVODNjI "slučajeva" onog vremena, što je karakteristično za vladavinu u kojoj svu istinu neprikosnoveno isijava sa vrha piramide moći nedodirljivi vladalac, u "slučaju profesora Đurića", sadržan je jedan važan "podslučaj" koji, začudo, nije privukao pažnju ondašnjih naoštrenih kontrolora naučne i intelektualne kritičke scene, a nije se to dogodilo, koliko je ovom autoru poznato, ni do danas.

Najradikalniju teorijsku i načnu, pravno filozofsku kritiku nacrta amandamana u čuvenoj trodnevnoj debati na Pravnom fakultetu, u martu 1971. godine, izrekao je, čini nam se, najmlađi učesnik ove rasprave - dvadesetšestogodišnji Danilo Basta, u to vreme asistent profesora Mihaila Đurića. Naslov Bastinog teksta - kratkog izlaganja kada ga uporedimo sa drugim prilozima u zabranjenom broju "Anala" - imao je naslov "Nekoliko metaustavnih razmišljanja".

Vrlo je moguće da je u kancelariji javnog tužioca koji će zabraniti "Anale", neki od prilježnih cenzora već od ovog naslova dobio "glavobolju" i procenio da to "metaustavno" razglabanje, pošto je reč o "filozofiranju", ne zaslužuje ozbiljniju pažnju, pošto se iza zbunjujuće "metaustavnosti", ne krije neka konkretna opasnost, inkriminacija koja se po ondašnjem refleksu klasifikuje kao "delikt mišljenja".

Asistent Danilo Basta je, međutim, na samom početku svog kazivanja precizno objasnio otkud "metaustavnost":

"Pre i iznad svih drugih, u središte razmatranja treba staviti ona pitanja koja se nalaze iza i pored Nacrta amandmana, dakle ona koja bi se najbolje mogla označiti kao metaustavna."

DRUGIM rečima, mladi asistent Danilo Basta, rekao je da se "pitanjem amandmana" uopšte neće baviti, i odmah obelodanio zašto je doneo takvu odluku:

"Niko razuman, niko demokratski nastrojen ne može prihvatiti način na koji se pokušava da odlučuje o sudbinskim pitanjima Jugoslavije kao državnopravne tvorevine, na koji se nastoji da rešava o sudbinskim pitanjima zajedničkog (ili nezajedničkog) života njenih naroda. Jedno izolovano ostrvo, ma koliko, inače, simbolizovalo buduću šestostrvsku političku praksu, ne bi smelo da bude javnosti nepristupačno poprište kompromisnog, elitističkog, maglovitog, nacionalnog i nacionalističkog 'sporazumevanja' i 'dogovaranja' o položaju, funkcijama i sl. federacije, republika, pokrajina, opština itd. Koje, inače, druge atribute upotrebiti posle čitanja teksta Nacrta amandmana?! Smišljeni i pisani od strane republičkih elita, smeštenih u Koordinacionu komisiju i pozvanih da 'usaglase stavove' (ustavni termin!), oni egzaktno čisto i nedvosmisleno pokazuju da su plod mećusobnog zatezanja i popuštanja, da su rezultat isključivo nacionalno-državnih političkih orijentacija."

OTREŽNjENjE SRPSKOG NARODA

NA kraju svog istupa govora, koji će ga izbaciti sa fakulteta i poslati u zatvor, profesor Mihailo Đurić zaključuje:

- Više nego bilo šta drugo, danas je neophodno otrežnjenje srpskog naroda od zabluda prošlosti. Da bi mogao da preživi sva današnja iskušenja, da bi mogao da se održi usred bujice u koju je gurnut, srpski narod mora da se okrene sebi, mora početi da se bori za svoj opasno ugroženi nacionalni identitet i integritet. To je osnovni preduslov njegovog daljeg istorijskog samopotvrđivanja.

Za Danila Bastu, dakle, politika u Jugoslaviji (i Srbiji, naravno) ne samo da nije "demokratska", nije čak ni "oligarhijsko-birokratska", nego je pitanje kako je uopšte definisati, pošto u toj "politici" nečega što bi u njoj bilo suštinsko, više uopšte nema.

I onda, u završnici kratkog izlaganja, oštar, precizan pogled, u suštinu stvari, a to znači i u budućnost: "Po svemu sudeći, uskoro će imati šest država. Ništa ne stoji na putu da se ukaže na politički, idejni i ljudski krah velikog dela jedne generacije koja nije dorasla težini istorijskih zadataka pred kojima se našla, ali čijoj je težini i sama mnogo doprinela. Time se na dnevni red postavlja i pitanje njene odgovornosti, ne samo političke, nego istorijske i ljudske."

Nalik profesoru Mihailu Đuriću, i mladi njegov asistent Nikola Basta kao da je imao pred sobom neku staklenu kuglu u kojoj je video ono što će se tek dogoditi.

VEĆ prvog dana rasprave (18. mart 1971. godine), prisutnima se obratio prof. Mihailo Đurić. Već u uvodniku, on je naglasio da se neće izjašnjavati konkretno za predlog i protiv njega, već će se osvrnuti na ono mnogo važnije - posledice do kojih može dovesti "ustavna kriza:" Govoriću o polaznim pretpostavkama i krajnjim konsekvencijama sadašnje ustavne krize, dakle, o nečemu mnogo važnijem, osnovnijem, bitnijem; o nečemu što zakonski tekst ne sadrži, što je u njemu prećutano, što se njime zabašuruje, prikriva, čak i mistifikuje.

Treba odmah reći da predložena ustavna promena iz osnova menja karakter dosadašnje državne zajednice jugoslovenskih naroda. Ili tačnije: tom promenom se, u stvari, odbacuje sama ideja jedne takve državne zajednice. Ukoliko nešto još i ostaje od nje, to je samo zato da bismo u sledećoj, takozvanoj drugoj fazi promene imali još šta da privedemo kraju. Treba biti načisto s tim da je Jugoslavija već danas gotovo samo geografski pojam, budući da se na njenom tlu ili, tačnije, na njenim razvalinama, i to pod maskom doslednog razvijanja ravnopravnosti između naroda koji u njoj žive, uspostavlja nekoliko samostalnih, nezavisnih, čak mećusobno suprotstavljenih nacionalnih država. To je činjenica kojoj treba smelo pogledati u oči. Što se mene lično tiče, moram da priznam da žalim što je do toga došlo.

Drugim rečima kazano profesor Đurić je poručio da je jedina faza, koja je preostala u razvoju takve države jeste njen raspad. Koliko je bilo istine u tome pokazaće nadolazeće vreme.

Govoreći o položaju srpskog naroda je rekao: "Daleko od toga da možemo biti zadovoljni time kako stvari danas stoje u zemlji koja se nalazi na svojoj poslednjoj raskrsnici. Ni sadašnji položaj srpskog naroda nije nikako dobar, a ne samo onaj u kojem bi se on našao u slučaju predloženih promena. I to ne samo zbog toga što je srpski narod danas tako nemilosrdno i nepravdeno optužen za centralizam i unitarizam prethodnog perioda. Kao da je centralizam u bilo kom pogledu pogodovao srpskom narodu, kao da taj centralizam nije bio zaveden, između ostalog, i zato da bi se sprečilo postavljanje pitanja nacionalne odgovornosti za genocid koji je za vreme Drugog svetskog rata izvršen nad srpskim narodom."

GODINU dana posle trodnevne rasprave o nacrtu amandmana na Pravnom fakultetu i niza drugih važnih događaja koji su potresali Jugoslaviju u tom međuvremenu, pokrenuta je 13. aprila 1972. istraga protiv profesora Mihaila Đurića, zbog krivičnog dela neprijateljske propagande - to će reći zbog verbalnog delikta, delikta mišljenja.

Osim teksta "Smišljene smutnje" o amandmanima, Đuriću je na teret stavljen i njegov članak "Kamen razdora", štampan u takođe zabranjem časopisu "Umetnost" iz 1971, u broju posvećenom rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu.

Optužnica je podignuta 7. juna, da bi 17. jula 1972. Okružni sud u Beogradu osudio profesora Đurića na kaznu strogog zatvora u trajanju od dve godine.

Tokom suđenja su usledile reakcije i protestne peticije. Oglasili su se Rudi Supek, Milan Damnjanović, Vojin Milić, Cvetko Kostić, Gajo Petrović, Dejan Medaković, Živorad Stojković, Lazar Trifunović, Radmila Šajković, Milan Damnjanović, Jelena Berberović, Kasim Prohić i drugi.

Glas protesta s Pravnog fakulteta se nije čuo.

Kada su u časopisu "Filozofija" objavljeni dokumenti sa sudskog procesa, zabranjen je broj dva za 1972. ovog glasila.

Oštri glasovi protesta stizali su i iz inostranstva. Učinili su to, na primer, profesori Univerziteta Harvard, Stenli Hofman i Inge Hofman, takođe Ernst Bloh i Jirgen Habermas, koji su uputili pismo Josipu Brozu Titu 11. novembra 1972. godine:

"Otkako je jula ove godine osuđen naš kolega Mihailo Đurić, mi sa rastućom zabrinutošću pratimo kako partijskim odlukama, zabranama publikacija, javnim kampanjama i sudskim procesima biva ugrožena akademska sloboda, a u pojedinim slučajevima i profesionalna egzistencija intelektualne avangarde jugoslovenskog socijalizma... Molimo Vas da povedete brigu o tome da se intelektualne rasprave i u Jugoslaviji rešavaju samo intelektualnim sredstvima."

NA POSLEDNjOJ instanci, Vrhovni sud Srbije će 4. januara 1973. godine smanjiti kaznu profesoru Đuriću sa dve godine strogog zatvora na zatvorsku kaznu od devet meseci."

Kako se to dogodilo?

Prema navodima profesora Jovice Trkulje, pouzdanog i skrupuloznog istraživača ovog slučaja, Naom Goldman, predsednik Svetskog jevrejskog kongresa, takođe se javno usprotivio suđenju profesoru Đuriću. "On je", navodi Trkulja u knjizi 'Zločin nad mišljenjem', "iskoristio svoje prijateljstvo sa Josipom Brozom i zauzeo se za smanjivanje kazne Mihailu Đuriću. Zahvaljujući njegovim apelima, Broz je naredio da se Đuriću kazna smanji sa dve godine na devet meseci."

Pera Simić je u jednoj od svojih knjiga izneo drugu verziju, prema kojoj je na intervenciju Marka Nikezića, prvostepeni sud dvogodišnju kaznu zatvora izrečenu prof. Đuriću zamenio novčanom kaznom od 5.000 dinara. "Ali čim je Tito uz asistenciju trojanskih konja iz Srbije, smenio Nikezića (26. oktobra 1972) Vrhovni sud Srbije, kao najviša pravna instanca Srbije, 4. januara 1973. godine, potvrdio je da je činjenično stanje u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno, ali je kazna prestroga, te je smanjio kaznu profesoru sa dve godine strogog zatvora na devet meseci."

Profesor Mihailo Đurić je kaznu izdržao u zatvoru Zabela.

Sudski je rehabilitovan 19. oktobra 2009. godine, zahvaljujući sudskom postupku koji su pokrenuli profesor dr Jovica Trkulja, profesor dr Danilo Basta i Jova Cvjetković.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna