UPOTREBA VELIKOG PESNIKA: Novi talas polemika o tome šta da se radi sa kapelom i mauzolejom

Slobodan Kljakić i Ratko Peković

15. 07. 2020. u 19:13

NA SVEČANOM otvaranju Njegoševog mauzoleja 13. jula 1973. govorio je Veljko Milatović, predsednik Predsedništva Crne Gore i predsednik Odbora za izgradnju mauzoleja.

УПОТРЕБА ВЕЛИКОГ ПЕСНИКА: Нови талас полемика о томе шта да се ради са капелом и маузолејом

Veljko Milatović otvara mauzolej / Foto - dokumentacija "Novosti"

Autori, nažalost, nisu pronašli dokumentaciju na osnovu koje bi se moglo utvrditi kada su Njegoševi posmrtni ostaci prebačeni u kriptu mauzoleja i po šesti put sahranjeni. Pozdravljajući prisutne na svečanom otvaranju mauzoleja, Veljko Milatović je rekao:

"Evo, od danas Njegošev Lovćen viši je za jedan ispunjeni dug našeg pokoljenja velikom pjesniku, za novo djelo inspirisano njime. Ovo je trenutak kad sa Njegošem i Lovćenom srasta granitna riječ našeg vremena i našeg čovjeka. Put do ovog čina nije bio lak. I upravo to ukazuje na veličinu poduhvata. (...) Ovaj mauzolej crnogorskom pjesniku borbe i slobode, Petru II Petroviću Njegošu nije hododarje i zadužbina u slavu trona i oltara, dekor moći i prilog što veliča ulagača. On nije hladni mermerni kovčeg na vrhu opevane gore niti svetilište izmaknuto od smrtnika da bi izazivalo strahopoštovanje. Njegošev mauzolej danas postaje nerazdvojni dio Lovćen-planine čiji je vrh sam pesnik izabrao za svoj grob i bliski je spomen koji svojom otvorenošću i dostupnošću služi prisnom približavanju i povezivanju Njegoša-pjesnika sa sadašnjim i budućim generacijama. Ovaj mauzolej obeležava prisutnost i životvornost onih Njegoševih poruka koje su u osnovi našeg odnosa prema svijetu i vremenu."

"MAUZOLEJOM Petra II Petrovića Njegoša na kapi lovćenskoj" - rekao je još Milatović - "naša kultura je postala bogatija za jedno veliko ostvarenje, za jedno novo mjesto sretanja i sloge. Naša briga i djelo za Njegoša oživljavaju njegovu stalnu prisutnost, razvijaju za njega ljubav i razumijevanje kod mladih generacija i čine i ove lovćenske vidike širim i jasnijim."

Nije prošlo ni nekoliko godina a gromovi, kiše i vetrovi, mraz i vreline, kiše i suše, počeli su da krune ovo zdanje. Prirodne sile su još jednom pokazale nemerljivu nadmoć nad ljudskim delima. Spomenik je menjao vlasnike, a troškovi potrebni za obnovu mauzoleja premašili su vrtoglavu sumu od dvadeset miliona dinara.

DVE godine docnije, 13. januara 1986, Samoupravna interesna zajednica za Nacionalni park "Lovćen", obraćajući se Vladi SR Crne Gore, obnovila je pitanje ponovnog podizanja srušene kapele, koja je "u obliku gomile numerisanih kamenih blokova smještena u području Ivanovih korita nedaleko od Crkve Sv. Preobraženja i Velikog gumna", a posle bitnih političkih promena u Crnoj Gori izazvanih "događanjem naroda", isti SIZ je 1989. zazvonio na uzbunu zbog stanja u kome se nalazi mauzolej.

Istorijski procesi u SFR Jugoslaviji, Evropi i svetu, u to vreme su definitivno dobili novi tok. Pokrenut je i novi talas polemika o tome šta da se radi sa Njegoševom kapelom i Meštrovićevim mauzolejom.

KLASNO TUMAČENjE

Staljinističko, dijamatovsko i klasno tumačenje Njegoševe ličnosti i dela posebno je došlo do izražaja posle Drugog svetskog rata i uspostavljanja novog, socijalističkog poretka.

NA STRANICAMA Pobjede počeli su da se nižu tekstovi i pisma čitalaca u kojima se daje podrška ideji da se bivša kapela vrati na vrh Lovćena ili da se postavi na nekom drugom mestu. U beogradskom nedeljniku NIN objavljen je 11. februara 1990. i tekst episkopa banatskog Amfilohija, u kome on poziva sve one koji imaju uši da čuju i savesti, da prihvate poruku iz jasnih i nedvosmislenih Njegoševih reči: "Živim Bogom vas kumim, vratite mir i slobodu mojim kostima! Oslobodite sebe od nečiste savesti i nepotrebnih briga, a Lovćen od sumraka i protivprirodnog samara! Grbu svome povratite izgubljeno dostojanstvo, a oskrnavljenom lovćenskom vrhu lepotu - povratkom na njega kapele Sv. Petra, moga svetog Strica, a njoj moga praha! Jer, sve što sam bio i što jesam, dugujem Bogu i svome Stricu. Zato i ostavih prokletstvo na sve one koji ne bi ispunili moju poslednju želju: da sa svojim svetim Stricem drugujem na Lovćenu do truba Strašnog suda! Hvala Ivanu Meštroviću na trudu i poštovanju. No, ima mnogo brda i glavica po Crnoj Gori i ravnom Primorju na kojima njegov spomenik može biti bolje smešten i lakše očuvan..."

NA KIOSCIMA se 8. aprila 1990. pojavilo specijalno izdanje beogradskog dvonedeljnika Intervju pod naslovom "Lovćen voskrese!", a nedugo zatim je i titogradska Pobjeda štampala specijalni prilog "Vapaj Lovćena". Listom je reč o glasovima koji traže da kapela bude vraćena na vrh Lovćena.

Redovi koji slede posredno oslikavaju odnos Crne Gore prema vladičinom liku i delu tokom jednog stoleća.

Za života Njegoš je u "Štampariji crnogorskoj" na Cetinju, tokom 1934-1935. godine, štampao šest svojih dela manjeg obima. Posle njegove smrti, do 1913. godine u Crnoj Gori su objavljene, kao posebne knjige, Kula Đurišića i čardak Aleksića (1869), Ogledalo srpsko (1895), Kola - odlomci iz Šćepana Malog i Gorskog vijenca (1899), a tek 1913. godine, povodom stogodišljice vladičinog rođenja, Gorski vijenac u celini.

DA PODSETIMO: od 1847. do 1913. godine van Crne Gore Gorski vijenac štampan je 23 puta i doživeo je 61 izdanje - u Beču, Beogradu, Novom Sadu, Zadru, Zagrebu, Pančevu, Ljubljani, Herceg Novom...

Njegoševo delo, što je slučaj i sa delom Marka Miljanova, nije bilo književna tema, kao ni predmet kritičkih ocena do kraja samostalnog života Crna Gore. Istraživači još nisu utvrdili razloge ovakvog odnosa prema Njegošu - da li je posredi nerazvijenost kulturnog života u ovoj sredini, ili nešto drugo. Utoliko pre, nije naodmet citirati tekst nekadašnjeg poslanika Srbije na Cetinju Jovana M. Jovanovića, objavljen 1925. godine u Srpskom književnom glasniku povodom obnove Njegoševe kapele.

"KADA su se srpsko-crnogorski odnosi popravili prilikom aneksione krize, i ja dobio neko poverenje kneževo, ja sam sa njim pokušao više puta govoriti o Njegošu.

Knez Nikola - to sam odmah video - nije voleo govoriti sa mnom o vladici. A poslednji put kad sam počeo govoriti o Gorskom vijencu, da bih izazvao razgovor o poeziji Njegoševoj, knez će reći:

- Jest, bio je to veliki pjesnik. Ali zar Balkanska carica nije isto tako velika? Jesi li je čita?

- Jesam - stadoh uvijati - ali ja bih Njegoša...

- A šta ti se dopada najviše?... Stankovo pismo, veliš. Čekaj... - knez dohvati uvezanu knjigu pesama koje su stajale na stolu, desno i uvek pri ruci, u maloj odžakliji, i čitao mi je pola sahata... sahat...

Više nikad nismo govorili o pesniku Njegošu; o političaru jesmo: on je odobravao njegovu unutrašnju politiku, koju je u stvari vodio Pero Tomov, brat vladičin."

U ISTOM broju Srpskog književnog glasnika i Milan Bogdanović zamera organizatorima proslave obnove kapele 1925. godine i autorima tekstova objavljenih povodom ove velike svečanosti, što je od značajnog jubileja Njegoševog načinjena, u stvari, jedna politička manifestacija. On piše o "upotrebi" Njegoša od strane nacionalnih ideologa, s jedne, i filozofa i teologa, s druge strane.

I jedni i drugi, veli Bogdanović, hoće da ga prisvoje, "otimajući" ga od literature. Od njega stvaraju proroka, preteču jugoslovenske misli od Gundulića do kneza Mihaila. "I dokle jedni žele da Njegoševu religioznost shvate u granicama crkvene ortodoksije, i da podvuku značaj vladike u njegovoj ličnosti, dotle drugi proklamuju da je on, pre Darvina, nagovestio teoriju o čovekovom poreklu od majmuna! Zla sreća je svih velikih pesnika da se od njihove pesničke misli hoće po svaku cenu da napravi sistem."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News
ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

ČUVAMO DEDOVINU I GROBOVE SINOVA Uprkos tragedijama, porodica Mihajla Tomaševića, iz Suvog Grla kod Srbice, opstaje na svom ognjištu (FOTO)

OVO su grobovi mojih sinova. Stojadina, rođenog 1979, koji je poginuo na Košarama i Stevana, dve godine mlađeg, koji je 2002, vozeći traktor nagazio na protivtenkovsku minu koju su na putu u selu postavili Albanci. Ovde na groblju mi je druga kuća, a ona u kojoj živim sa suprugom Miladinkom Micom i sinom Darkom je nekoliko kilometara odavde. I, dok sam živ sa Kosova i Metohije seliti se neću, čuvaću svoj dom i grobove sinova.

18. 04. 2024. u 10:45

Komentari (0)