ŽENIDBA SRPKINJOM U PARTIZANIMA: Krajem avgusta 1942. godine ustaše su u porodičnoj kući uhapsile Mešu

Radovan Popović

25. 07. 2020. u 19:20

DRUGI deo diplomskog ispita - iz srpskohrvatskog jezika sa staroslovenskim - polagao je 12. marta 1934. godine, od 8.30 do 12.30 kod Aleksandra Belića, Branka Miletića i Stjepana Kuljbakina. Na pismenom ispitu ("Rečenica i kongregacija u njoj") dobio je šesticu. Belić je bio kratak u svome sudu: "Uglavnom, odgovorio je na pitanje - šest."

ЖЕНИДБА СРПКИЊОМ У ПАРТИЗАНИМА: Крајем  августа 1942. године усташе су у породичној кући ухапсиле Мешу

Dostojanstvo - Meša Selimović / Foto - dokumentacija "Novosti"

Mehmed Sokolović diplomirao je u martovskom roku 1934. godine srpskohrvatski jezik, jugoslovensku književnost, češki jezik, narodnu istoriju i ruski jezik.

Vraća se u Tuzlu, varoš koju je veoma voleo i u kojoj je sa radošću provodio ferije - družeći se sa prijateljima koji su studirali u Beogradu i Zagrebu, igrajući fudbal, organizujući priredbe, a posebno je aktivan u Radničkom sportskom društvu Sloboda, kao fudbaler.

ODLUKOM ministra prosvete Kraljevine Jugoslavije postavljen je 9. aprila 1935. godine za nastavnika Građanske škole trgovačkog smera u Tuzli. Predaje račun, higijenu, krasnopis i crtanje, a potom srpskohrvatski jezik.

Zbog narušenog zdravlja oslobođen je služenja vojske.

U jesen 1936. godine premešten je na rad u tuzlansku Gimnaziju, gde predaje srpskohrvatski jezik i higijenu u trećem, petom i šestom razredu.

Te, 1936. godine umire Alija Selimović, "u punoj snazi od apopleksije", u 54. godini.

U GIMNAZIJI Meša sreće Desanku Đorđić, "zvaničnog dnevničara sreskog načelstva", koja je honorarno predavala gimnastiku. Vrsna gimnastičarka, prednjak u Sokolcu, Desa je poticala iz ugledne srpske tuzlanske porodice. Brat Pero je bio prvi Tuzlak koji je studirao teologiju, u Kijevu čak. I Meša će biti jedan od viđenijih članova Sokola. Kao član uprave Sokolske župe u Tuzli, u prvom broju "Vesnika sokolske župe", objaviće članak "Moralna obnova naroda": "... Tako je Sokolstvo proželo čitav život, postajući vođa, savetnik i oslonac u životnoj borbi..."

Uprava Behrambegove medrese u Tuzli dozvoljava mu da, pored svoje redovne dužnosti u Gimnaziji, drži honorarne časove u medresi.

Drži časove, igra fudbal, vežba u Sokolcu, piše priče. Brat Teufik (koga su posle Drugog svetskog rata zvali Buđoni) - piše pesme.

U januaru 1939. godine direktor je, uoči polaganja profesorskog ispita, Meši Selimoviću izdao uverenje u kome kaže "da je za sve vreme službovanja predavao svoje predmete i izvodio đake u ekskurzije; da ima moralnih i fizičkih osobina koje su za nastavnički poziv neophodne i da ispunjava sve uslove koji se traže za državnog činovnika".

Profesorski ispit položio je 14. maja 1939. godine.

HTEO je da ozvaniči svoju vezu sa Desom Đorđić. Porodica se, međutim, protivila. Ali ne zato što je Srpkinja, već zato što je gimnastičarka.

U tuzlanskoj Gimnaziji Meša će provesti petnaest godina - osam kao đak, sedam kao profesor.

Njegovo prisustvo u Tuzli se "osetilo snažno", naročito s obzirom na njegov uticaj na intelektualnu omladinu grada. Drugi svetski rat je, kako je sam zapisao, dočekao "izgubljen, deprimiran stvorenim stanjem u Jugoslaviji i svijetu". U Sreskom načelstvu u Tuzli bio je upisan kao pristalica komunista, sa kojima se intenzivno družio, iako nije javno učestvovao u manifestacijama rudara i gradske sirotinje.

Evo Mešinog iskaza datog u jesen 1949. godine, a koji se odnosi na vreme uoči samog početka rata: "... Ali stvarni preokret izvršio je u meni napad Njemačke na našu zemlju, kada sam osjetio da je odvratno biti antifašista samo teoretski. Stavio sam se Partiji na raspoloženje i od avgusta 1941. godine preko partijske veze (Ljudmile Pandžo) koju je odredio MK u Tuzli, ja radim po direktivi Partije. Zadatke sam dobijao od drugarice Lj. Pandžo, a kada je ona uhapšena, mislim krajem 1941, od člana MK Tuzla, Mustafe Vilovića (sada konzula FNRJ u Carigradu)..."

Brat Teufik već je otišao u partizane.

A ONDA je usledilo hapšenje Mešino. Meša je to hapšenje u izjavi partijskoj komisiji pedesetih godina ovako objasnio: "Krajem avgusta 1942. godine došla je u okolinu Tuzle jedna desetina IV istočnobosanske brigade sa zadatkom da mobiliše radnike za odlazak u partizane. Partizan-vodnik te desetine, Andrija Kruškovski, pobjegao je od drugova i, predavši se ustašama, ispričao je sve što je znao. Domobrani su opkolili desetinu, ali je većina drugova uspjela da pobjegne, a uhvaćena su dvojica. Prema nevezanom i nepreciznom pričanju Kruškovskoga - o vezama desetine sa Tuzlom (Kruškovski je bio kontuzovan u glavu i imao je slabo pamćenje), počelo je hapšenje u Husinu, Kreki i Tuzli. Tim povodom izvršen je pretres i u mojoj kući, u kojoj je do te noći stanovao ilegalac Muhamed Sadiković Škrab, sekretar MK Tuzla. Prilikom pretresa ustaše su našle nekoliko letaka upućenih rudarima Kreke, zapravo - našao ih je jedan žandarm vrativši se sam u sobu, u kojoj je pretres već bio izvršen. Mi smo iskoristili tu činjenicu i rekli smo (insistirajući na tome cijelo vrijeme) da je letke žandarm podmetnuo. Tada smo uhapšeni ja, moj srednji brat i najmlađa sestra. Sve troje smo vezani u lance (bili smo vezani 42 dana) i stavljeni u samice policijskog zatvora. Poslije 42 dana prebačeni smo sa cijelom pohapšenom grupom (oko 40 drugova) u sudski zatvor, u kome smo ostali 80 dana.

POLITIČKI KOMESAR

MEŠA je postavljen u decembru 1943. godine za političkog komesara Tuzlanskog odreda. Bila je to dobro organizovana jedinica, sa preko pet stotina boraca, koja se u dolini Spreče često borila sa muslimanskim i četničkim formacijama. U to vreme je i jedan od viđenijih saradnika tek pokrenutog lista "Oslobođenje", organa Narodnooslobodilačkog fronta za Bosnu i Hercegovinu, a kada je ovo glasilo preseljeno u Krajinu, Meša je postao saradnik lista "Front slobode".

U ZATVORU nismo bijeni, samo su nas u prvo vrijeme mučili glađu i žeđu. Na ispitivanjima smo sve odricali. Na našem oslobođenju mnogo se angažovala tuzlanska partijska organizacija, koja je organizovala nekoliko deputacija građana koje su tražile da se pustimo na slobodu. Kad smo stavljeni pod prijeki sud Partija je uspjela da izdejstvuje kod tadašnjeg državnog tužioca Rate Deletiša (sada sekretara Ministarstva rada NR BiH) da pošalje u Zagreb mišljenje da se pustimo ispod suđenja iz nedostatka dokaza."

"Poslije 120 dana zatvora uglavnom cijela je grupa puštena. Pred ustaškim isljednim vlastima i pred istražnim sudijom držao sam se dobro, ništa nisam priznavao, nisam pomenuo ničije ime, nisam se ničim ponizio, ni prljao."

OMER Gluhić, uoči rata učitelj u Rastošnici, selu na padini Majevice, kod koga je Meša često dolazio o vikendu, i sa kojim je često vreme provodio na Spreči, učestvovao je kao komunista u spasavanju pohapšenih pristalica Narodnooslobodilačkog pokreta i partizana. Gluhić je Mešu po izlasku iz zatvora poslao u Kladanj, a kada je formirana zloglasna Handžar divizija, dogovoreno je da sa još nekoliko muslimana i Mehmed Selimović ide u šumu, u Majevicu, u partizansku brigadu.

Primljen je i u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. U maju 1943. godine otišao je na oslobođenu teritoriju. Postavljen je za člana Agitpropa Oblasnog komiteta KPJ za istočnu Bosnu. U partizanima se oženio sa Desom Đorđić.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna