Dopisivanje ili razgovor na daljinu

Milivoje Pavlović

15. 09. 2020. u 20:00

SAV sam u goloj vodi! - stoji na kraju pisane poruke Danila Kiša, upućene 26. juna 1972. kolegi i prijatelju Borislavu Pekiću, u kojoj ga moli da ga oslobodi "strašne obaveze" da piše pisma. Istovremeno priznaje da nema čoveka koji više voli da prima pisma, a da je manje oran da ih napiše.

Дописивање или разговор на даљину

Foto: Iz knjige "Pisma sa dvostrukim dnom"

"Da sam Amerikanac, išao bih kod psihijatra da ispita uzroke mog stanja", piše Kiš u istoj epistoli.

Umesto dugih pisama, Kiš je ponekad prijateljima slao razglednice sa aluzivnim ilustracijama i višeznačnim komentarom. A upravo je Pekiću - iz Beograda u London - u kratkom pismu od 18. novembra 1971. pojasnio svoj pogled na korespondenciju: "Boro, brale mili, ne ljuti se na me! Razgovaraćemo u decembru. Pišem roman, za pisma nemam kad." Ovakvim Kišovim stavom objašnjava se činjenica da je iza njega ostalo relativno malo pisama, izuzimajući tzv. otvorena pisma javnosti, pisana da bi bila objavljena u medijima. Gomilu privatnih pisama Mirjani Miočinović - iz kojih bi se svakako saznalo nešto više o ambijentu u kojem je živeo i nevoljama koje su ga opterećivale i dovele do stanja u kom je nabavio pištolj i pomišljao na samoubistvo - supruga velikog pisca spalila je posle razvoda, 1981. godine. To malo Kišovih pisama sačuvano je zahvaljujući brizi onih koji su ih dobijali.

NARAVNO, upravo kod Kiša, sasvim je drukčija funkcija pisma, koje doseže relevantnost umetničkog dela i ne oslanja se na potencijale pošte kao važne društvene institucije. U nagrađivanom romanu "Peščanik", zaključnoj knjizi porodične trilogije (1972), jedno takvo pismo (očevo obraćanje sestri Olgi) ispunjava čitavo poglavlje (67), i predstavlja izvor i zbir glavnih motiva knjige. U Post scriptum-u pisma nalazi se misao koja je Kišov pogled na svet, i na položaj pojedinaca u stravičnim istorijskim sunovratima, izdigla do najviših etičkih i poetičkih visina:

"Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima!"

U tumačenjima Peščanikovom pismu se pridaje snažna metapoetska funkcija. Tim više što nas je sam Kiš u više navrata uveravao da je reč o autentičnom dokumentu, napisanom na mađarskom jeziku, koji je pisac preveo na srpski i ugradio u roman po postmodernističkom obrascu "izgubljenog pa nađenog teksta". Kiš je pismo samo doradio u skladu sa svojim stilskim i refleksivnim uzusima i potrebama, zastavši pred originalom "kao pred nekim rukopisom izvađenim iz Mrtvog mora".

DOPISIVANjE kao govor preko prostora, korespondencija (od latinske imenice sorgesrondentia) ili razgovor na daljinu, spada u veoma stare komunikacijsko-jezičke radnje; kad su prava, pisma funkcionišu i posle smrti pošiljaoca ili primaoca, u čemu se vidi prednost korespondencije nad svakom vrstom usmenog razgovora. Najstarija pisma potiču iz Vavilona, napisana pre više od četiri hiljade godina, a na području Evrope javljaju se u petom veku nove ere. Kod Homera, u "Ilijadi", spominje se neka vrsta figurativnog pisma sastavljenog od slikovnih, šifrovanih znakova.

U Novom zavetu, koji uz Stari zavet čini osnovnu sakralnu knjigu hrišćanske religije, apostol Pavle upozorava u jednoj od poslanica: "Vidite koliko vam veliko pismo napisah rukom svojom!" U "Poslanici Galačanima" nalazi se i misaona figura od značaja za teoriju književnosti; Saru i Avrama apostol Pavle predstavio je kao alegoriju dva zaveta: starog (vezanog za ropstvo) i novog (u vezi s obećanjem slobode).

ČUVENA "Nebesa" Jovana Damaskina (VI vek), teologa koji je do savršenstva doveo postavke ranohrišćanskih otaca, napisane su u formi poslanice episkopu Kozmi. Od 27 novozavetnih knjiga, 21 je u formi dužeg pisma (poslanice). Stariji nazivi za pismo u srpskom jeziku su list, poslanica, pisanije, rukopisanije, sinđelija, pitak, knjišili sitna knjiš. "I sije se pisanije stvori na Krstov dan", piše kralj Milutin Dubrovčanima 1302. godine... U Dušanovom zakoniku (sredina XIV veka) često se sreće "knjiga" kao naziv za pismo.

Za neka pisma koriste se latinski odnosno grčki termin eristola ili epistola, iz kojih se razvila epistolografija kao naziv za veštinu pisanja (ali i proučavanja) pisama. Za Cicerona se vezuje izreka Eristula non erubescit (Pismo nikad ne rumeni), bliska po značenju našoj uzrečici da "papir trpi sve".

Komunikološka dimenzija pisama kroz istoriju je varirala u širokom rasponu od unutrašnjeg monologa do apelativnog obraćanja. Pisma su dokument vremena, čak i ona koja nisu potpisana u istoriji zabeleženim ili poznatim književnim imenima. Značajan korpus književnosti i javnog života obuhvataju tzv. pisma iz tuđine, iz egzila ili izgnanstva (Ovidije, Rembo, Benjamin, Mandeljštam, Miloš, Brodski, itd.).

PEKIĆ JE ČEKAO POŠTARA NA VRATIMA

PREPISKA Borislava Pekića, koji je umro u Londonu 1992. godine, objavljena je u dva obimna toma u Beogradu "Korespondencija kao život, 2011". Pekićeva supruga Ljiljana, priređivač ovih pisama za štampu, svedoči da je pisac, za vreme dvodecenijskog boravka u Londonu, voleo da piše duga pisma. Čekao je poštara takoreći na vratima i brzo odgovarao na epistole pristigle iz Srbije, kako bi se bez odlaganja uključio u dijalog sa brojnim sabesednicima. Mnoga od tih pisama odnose se na politička zbivanja u matici u vreme obnove političkog pluralizma devedesetih godina; druga se tiču književnih i poetičkih pitanja, te su dragocena za zaključivanje o ambijentu u kome je nastalo obimno i žanrovski raznorodno Pekićevo delo... Od epistolarnih poglavlja Pekićevog romana "Zlatno runo", B. Mihajlović Mihiz sačinio je dramu "Korešpondencija" koja je, posle premijere u februaru 1980, dugo igrana u beogradskom pozorištu "Atelje 212". Reditelj predstave koja je izvođena pune 22 godine bio je Arsa Jovanović. Januara 2018. "Korešpondencija" je obnovljena u beogradskom Zvezdara teatru u režiji Gorčina Stojanovića...

Još od antičkog doba, pismo se transformisalo u različite svrhe i žanrove. Kod starih Grka i starih Latina dopisivanje se negovalo kao poseban rod retorike, pa su postojali i priručnici za sastavljanje pisama (ars disctandi). U Bolonji je u XII veku osnovana škola za savladavanje veštine pisanja pisama i povelja. Toj tradiciji pripadaju brojna Ciceronova pisma, objavljena u 37 tomova (Eristulae ad familiares), kao i 350 pisama Frančeska Petrarke, koja su ispunila 24 knjige. Iz novijih vremena, u Italiji su publikovane knjige pisama Benedeta Kročea, Leopardija, D`Anuncija, Pazolinija i drugih; visoke tiraže dostigla je knjiga pisama Alberta Moravije njegovoj ženi Elzi Morante, objavljena pod naslovom "Kad budeš došla, biću skoro srećan".

Prva objavljena prepiska jeste ona koju je Platon uputio svojim savremenicima u IV veku pre n. e. Kod nas su Platonova pisma savremenicima publikovana 1930, u prevodu Milana Budimira, i 1971, u prevodu Ksenije Maricki i Ivana Gađanskog. Ciceron je ova svoja pisma svojevremeno nazvao Praeclara Platonis epistula, jer su bila neobična mešavina lične i opšteljudske drame "čoveka koji se stalno preispitivao". U Sedmom pismu Platon piše kako ga je buka politike dovela do zaključka da samo filozofi mogu biti sposobni da vladaju. I drugi umni ljudi izabrali su formu pisma da bi izrazili svoj stav bilo da je politički (Kami o nacizmu, u "Pismima nemačkom prijatelju") ili poetički (Stendal u pismu Balzaku o svom literarnom vjeruju).

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

UEFA GLEDA I NE VERUJE: Evo šta će Belorusija da uradi zbog EURO 2024