ISTORIJA PROTUTNJALA PORED NAS: Onako kako se menjao i promenio svet, menjali smo se i promenili i mi

Milivoje Pavlović

29. 09. 2020. u 19:48

TRI dana pre održavanja Godišnje skupštine Srpske akademije nauka i umetnosti, 22. juna 1999. godine Dobrica Ćosić piše Vladu Strugaru. Pismo ima 1.483 reči, i u okviru feljtona prenosimo ga u skraćenoj verziji:

ИСТОРИЈА ПРОТУТЊАЛА ПОРЕД НАС: Онако како се мењао и променио свет, мењали смо се и променили и ми

Slobodan Milošević i Dobrica Ćosić / Foto Iz knjige "Pisma sa dvostrukim dnom" V. Vuletić

Dragi Vlado,

Na današnji dan sećam se 22. juna 1941. i probuđene nade u oslobođenje od Nemačke, u dolazak Crvene armije, u pobedu Komunističke partije, u nastajanje novog doba - socijalizma! Ta moćna nada sada je praistorija. Onako kako se menjao i promenio svet od 22. juna 1941., menjali smo se i promenili i mi. Promenio se i Dobrica Ćosić!

Kroz tri dana, u četvrtak, održaće se Godišnja skupština SANU. Odlučio sam da govorim na tom skupu i da zatražim ostavku Slobodana Miloševića, koga sam neko vreme podržavao, najviše u periodu 1991-1992. Verovao sam da je patriota i da će omogućiti demokratski preobražaj Srbije. Sad vidim da je obmanuo i mene i celokupnu demokratsku javnost. U saradnji sa njim na državnim poslovima, a naročito u Bosanskom ratu i u načinu mog smenjivanja, doživeo sam ga kao podlaca i nečasnog čoveka. Moja je ljudska i srpska dužnost da ga sa govornice Akademije pozovem da podnese ostavku...

Molim te, brate Vlado, da pročitaš ovaj tekst i da mi sutra, a najkasnije u sredu, izneseš svoje mišljenje i eventualne primedbe.

Počeo bih ovako:

Pretpostavljam da vam je poznato da sam se ja svrstao među one akademike koji se nisu saglašavali s aktuelnom politizacijom Akademije. I danas imam isto mišljenje. Međutim, naše danas možda nije nijedno danas u poslednjoj deceniji srpskog naroda. S tim uverenjem sam prvi put posle šest godina stao za ovu govornicu da budem solidaran sa onima koji misle da se iz ove kuće danas mora da čuje mišljenje i o političkom stanju Srbije koje, uveren sam, javnost ove zemlje želi da čuje.

U ustanovi čiji smo članovi i saradnici, politika bi trebalo da bude suštinsko razumevanje ljudske i nacionalne situacije i intelektualna odgovornost za sudbinu naroda i njegove kulture. Za Srpsku akademiju nauka i umetnosti, oklevetanu zlonamernim i amoralnim tumačenjem nacrta Memoranduma iz 1986, i politika kada je metapolitika ili nadpolitika, koja dolikuje akademicima i Akademiji, postala je bauk kojeg se klone ljudi posvećeni nauci i umetnosti. Memorandumska trauma ostavila je prejaki pečat na javno lice Akademije; možda ga je i zamračila onima koji veruju u našu pozvanost i autoritet. A upravo u tom vremenu, Istorija je protutnjala pored nas nemih, a Srbija se survavala. Titoizam u raspadu i razbijanje Jugoslavije, uz snažnu podršku spoljnih antisrpskih činilaca, izazvali su u srpskom narodu egzistencijalnu krizu - najdublju posle 1813. godine; krizu za koju nismo imali sposobne ljude, na koju nismo imali prave i spasonosne odgovore 1991. godine do kosovskog sloma ovih dana. U srpskim porazima i nesrećama ovoga doba ima onih koji se nisu mogli sprečiti; ali je, čini mi se, više onih koji su se razumnom, prilagodljivom i imaginativnom politikom mogli sprečiti. Katastrofalni ishodi naše nacionalne i državne politike učinili su u ovom srpskom sumraku politiku pitanjem sudbine srpskog naroda i time životnim pitanjem nauke i umetnosti kojima služimo.

Gde smo, šta ćemo, kuda ćemo?

...Srbija životari i nazaduje ekonomski, civilizacijski i politički u izolaciji od sveta, pod teškim, ovih dana i dodatnim sankcijama Amerike i Evropske unije. U tom vremenu, privreda nam je propala, društvo siromašilo, korumpiralo se i kriminalizovalo, stvorila se kasta pljačkaških kapitalista sa lumpenburžoazijom i mafijaškim klanovima, a svi sadržaji socijalne države i društva solidarnosti urušili su se skoro potpuno. Mi stupamo u socijalnu bedu i životnu neizvesnost kakve nismo imali u XX veku.

...Najtežu nesreću, koju ne smatram da je bila i neizbežna, doživeli smo u ovom Malom svetskom ratu, koji su za svoje ciljeve vodile Amerika i Evropska unija protiv Srbije i Crne Gore.

Tragične posledice toga rata ne okončavaju se kapitulacijom i sadašnjim izgonom Srba sa Kosova i Metohije; one će se tek u narednim decenijama ispoljavati i ranjavati srpsko nacionalno biće. Slava koju smo zaslužili herojskim otporom naše vojske protiv najmodernije tehničko-tehnološke agresije i dostojanstvenim trpljenjem naroda da ga 78 dana ubija i razara američka i evropska avijacija, sumnjam da je adekvatna žrtvama koje smo dali i patnjama koje nas čekaju. Kosovo i Metohiju smo izgubili. Ono što su Tito i njegovi srpski vazali započeli i skoro priveli kraju u samoupravnom socijalizmu, Slobodan Milošević je dokončao nerazumnom politikom ako se njegova politika prema Kosovu može smatrati politikom. Da je to politika, njen protagonist ne bi mogao da je nazove pobedom i izjavi da je odbranjen teritorijalni integritet i državni suverenitet Jugoslavije.

... Mi smo pred opasnošću da nam se ruši i ovaj ostatak države, da gubimo nacionalne teritorije, slobodu i prava da odlučujemo o sebi i svojoj budućnosti ako nastavimo dosadašnju državnu politiku.

Ovih dana, iz političkih centara Evrope, slušamo o projektima o posleratnoj ekonomskoj rekonstrukciji Balkana i uslovima za pridruženo članstvo u Evropskoj uniji. I Evropska unija i šefovi država "Grupe 8" svako investiranje u Srbiji i skidanje sankcija uslovljavaju promenom političkog poretka i odlaskom sa vlasti predsednika Miloševića. Podrazumevajući već tradicionalne političke pritiske i ucenjivanje Srbije, ne treba zaboraviti da svetski moćnici svoje pretnje srpskom narodu po pravilu i ostvaruju. Takvo uslovljavanje skidanja sankcija i prijema Srbije u Evropsku uniju ne smatram demokratskim postupkom. Ali, ako će Srbija zbog svog predsednika biti jedina evropska zemlja u getu i jedina balkanska zemlja koja će ostati van Evropske unije, bez mogućnosti da se u nju uključi, onda se za spas srpskog naroda moramo svi sagnuti, a pre svih predsednik Jugoslavije. Tim pre što je prihvatanjem ultimatuma koji su doneli Ahtisari i Černomirdin naš suverenitet teško narušen: državna granica sa Prokletija pomerena je na Kopaonik, a na Kosovu i Metohiji uspostavlja se protektorat.

S kim da započnemo preporod Srbije, sudbonosno je pitanje.

...Na političkoj sceni Srbije dominiraju stranke i političari sa retardiranim ideologijama građanskog rata, poraženim razvojem sveta. Te ideologije i stranke, naslovljene kao "levica" i "desnica", obe danas sa demagoškom demokratskom retorikom, obe moralno kompromitovane na vlasti, istorijski su konzervativne i bez personalnog autoriteta. S njima na vlasti nastaviće se zaostajanje i propadanje Srbije. Srbiji su neophodni sposobni ljudi sa novim idejama i vizijama nove politike za prosvećeno, civilizovano i demokratsko društvo. A takvih ljudi je najviše van sadašnjih političkih stranaka; ljudi kojima vlast neće biti cilj nego samo oruđe preporoda. A početak političkih promena u zemlji treba da bude ostavka predsednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića...

Tvoj

Dobrica Ćosić

SUTRA: ODNOS ĆOSIĆA I MILOŠEVIĆA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AMERIČKA LJUBAV PREMA GENOCIDU: CIA čuvala Hitlerove verne sledbenike, sad Vašington lobira za rezoluciju o Srebrenici