PROBNI BALONI U ŽUTOJ ŠTAMPI: Medijska “nacifikacija” srpskog naroda (12)

Vladimir Ilić

29. 10. 2020. u 19:52

ORUŽANI sukobi na teritoriji tadašnjih jugoslovenskih republika Slovenije i Hrvatske bili su tužna i razarajuća (posebno "bitka za Vukovar") uvertira za daleko strašnije i krvavije borbe koje su se započele voditi na teritoriji nekadašnje jugoslovenske republike Bosne i Hercegovine (BiH), gde su tri naroda, Muslimani, Srbi i Hrvati živeli zajedno, ili jedni kraj drugih, kako u vreme Otomanske imperije i, potom, Austro-Ugarske carevine, tako i za vreme Kraljevine Jugoslavije, ili posle Drugog svetskog rata "nove" Jugoslavije u kojoj su na vlasti bili Titovi komunisti.

ПРОБНИ БАЛОНИ У ЖУТОЈ ШТАМПИ: Медијска “нацификација” српског народа (12)

Slovenački teritorijalci pred kasarnom JNA

Drugi svetski rat je doneo stravične pokolje, najpre i masovno nad srpskim, ali i nad muslimanskim i hrvatskim stanovništvom. U najvećem delu BiH vladala je nacistička satelitska tvorevina Nezavisna Država Hrvatska sa Antom Pavelićem na čelu, čijeg će "vernog slugu", upravitelja logora smrti Maksa Luburića "lovac na naciste" Simon Vizental nazvati "najvećim zločincem 20. veka" (intervju slovenačkom listu "Delo", 10. septembra 1994).

DAKLE, devedesete godine 20. veka, s padom Berlinskog zida, i etapnim razbijanjem Jugoslavije, dovele su ratna dejstva i pred vrata Bosne i Hercegovine. Već tokom 1990. godine tzv. teritorijalna odbrana BiH, zapravo jezgro budućih secesionističkih snaga, broji oko 90.000 naoružanih boraca. Većina će činiti formacije koje će biti nazvane, po istoimenim američkim specijalnim jedinicama, ali i po "boji islama" - Zelene beretke.

Budući da je tzv. međunarodna zajednica (zapravo Sveta stolica i velike sile predvođene SAD, Nemačkom i Velikom Britanijom) programirano i preuranjeno priznala nezavisnost, odnosno faktički nelegitimni referendum u BiH, na kome Srbi nisu učestvovali, većina mainstream media, već pripremljena da nekritički prihvata odluke svojih političkih elita (i "elita"), gotovo horski u revoltu srpskog naroda u BiH, vide začetak "agresije na nezavisnu Bosnu".

BLOKADA kasarni i, potom, stravične egzekucije i masakri nad golobradim, i često golorukim, regrutima JNA, tada još jedine legalne i legitimne vojne sile u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, prenebregavaju se i "nisu vest" za mainstream media, koji sve to posmatraju kao "opravdanu borbu" protiv srpskog "komunizma", a potom i "nacizma".

Budući da je već bilo reči o medijskom izjednačavanju ta dva društvena poretka i fenomena u delu medija Zapada, u ovoj drugoj fazi prve etape medijskog rata protiv Srbije i srpskog naroda u celini, počinju nove medijske kampanje koje su, zapravo, bile ključ medijske "nacifikacije" Srba: "Srpski konc-logori u Bosni"; "Masovno silovanje muslimanki od strane Srba"; "Masakri nedužnih civila"; "Etničko čišćenje"; "Genocid".

U PROCESU medijske "nacifikacije" srpskog naroda, događaj "visoke amplitude" koji je poslužio kao signal da se mainstream media opredele da definitivno i bespovratno uporede srpski narod sa nacistima, zbio se početkom avgusta 1992. godine kada je američki tabloid "Njuzdej" (Newsday) objavio storiju o "logorima smrti" koje, kako je naglašeno, Srbi drže u Bosni i Hercegovini. Potom, kada je ta senzacionalistička priča obišla svet i bila više nego uspešno plasirana, "Njujork tajms", nezvanično "vodeći list slobodnog sveta", počinje nazivati tadašnjeg političkog lidera Srbije "nižerazrednim Hitlerom": "Da li to nacisti transportuju Jevreje 1942. godine? Ne, Srbi transportuju bosanske muslimane 1992. godine - pogled na najgoru rasnu i religioznu bestijalnost koju je Evropa videla posle Drugog svetskog rata! Nevil Čemberlen, njegova zemlja i čitav svet shvatili su cenu ignorisanja Hitlerove agresije protiv dalekih zemalja."

Komparacija je bila nedvosmislena. Priča je krenula najpre u tabloidu da bi, ako politički ne krene sve kako su autori i urednici zamislili, moglo lako da se opravda činjenicom da tzv. žuta štampa često pravi greške. Takav pristup se najčešće naziva "probnim balonom", u smislu da se određenim, svesno plasiranim storijama u štampi i elektronskim medijima sondira reakcija političkih javnosti i javnih mnjenja u nacionalnim i internacionalnim razmerama.

PORED toga, tabloidi su najčitanije novine, još od njihovog etabliranja u informaciono-komunikacioni sistem najpre Velike Britanije, a potom i većine zemalja Zapada, kako smo videli u prethodnim poglavljima, delovanjem "džingo-braće" Harmsfort, poznatije kao Lord Nortklif i Lord Rotermer.

PULICER PRIMER "ŽUTOG NOVINARSTVA"

ROJ Gatman je za svoje storije iz Bosne dobio Pulicerovu nagradu 1993. U tome ima izvesne simbolike: i Pulicer je bio tipičan primer "žutog novinarstva" koje fabrikuje neproverene vesti. No, to nije smetalo da Gatman desetak godina kasnije bude senior felow u Američkom institutu za mir. Niti da od velike novinarske zvezde tabloida "Njuzdej", desetak godina docnije, postane velika novinarska zvezda prestižnog "Njuzvika".

Autor storije o logorima bio je Roj Gatman (Gutman), dugogodišnji akreditovani izveštač iz tadašnje SFR Jugoslavije, najpre za britanske a potom i za američke medije, u skladu sa posebnim interesima određenih angloameričkih krugova, poznatih po eufemizmu - special relations.

Da li zbog toga što je američka administracija početkom devedesetih oglasila da "Srbija ugrožava nacionalnu sigurnost" SAD, ili iz neutoljive želje za sopstvenom afirmacijom, nakon izveštavanja o padu Berlinskog zida i kvazikomunističkih režima u Poljskoj, Istočnoj Nemačkoj i Čehoslovačkoj, Roj Gatman ponovo dolazi u nekadašnju Jugoslaviju, gde je već bio akreditovan za britansku novinsku agenciju "Rojter" još ranih sedamdesetih godina 20. veka. Ovom prilikom "otkriva" koncentracione logore u Bosni, koje, naravno, drže Srbi.

ZA SVOJE novinarske "zasluge" dobija mnoge nagrade, i postaje saradnik Američkog instituta za mir, osnovanog u vreme tadašnjeg predsednika Ronalda Regana. Institutom rukovodi bord direktora (isti broj republikanaca i demokrata) koga postavlja predsednik, a odobrava Senat SAD. Gatmana, kao "prestižnog predavača" na mnogim američkim univerzitetima promoviše i "Fridom forum", potpuno posvećen promociji ljudskih prava. Početkom druge decenije novog milenijuma Gatman je urednik spoljne rubrike "Mekklači njuzpejpers" (McClatchy Newspapers) iz Vašingtona.

Zarad istine, navodimo i sledeće bitne činjenice: "Njuzdej" je osnovala Ališa Paterson, uz finansijsku podršku svog supruga Harija Gugenhajma, američkog biznismena, diplomate i izdavača novina i knjiga. Nakon njene smrti, 1963. godine, Gugenhajm je postao izdavač i glavni urednik. Većinski paket akcija prodat je kompaniji "Tajms-Miror" početkom sedamdesetih godina 20. veka. Ta kompanija će se 2000. godine spojiti sa "Kompanijom Tribjun". Tek 2008. godine, "Njuz korporacija" globalističkog medijskog magnata Ruperta Mardoka i "Njujork dejli njuz" Morta Cukermana, svako za sebe, pokušavaju da preuzmu "Njuzdej", ali tek Kejblvižn TV uspeva da preuzme list jula 2008. godine. U čudnom spletu (ne)istorijskih okolnosti, upravo iz familije oca Ališe Paterson poteći će budući suprug Čehinje Jane Korbel, svetski poznate kao prva žena državni sekretar SAD - Medlin Olbrajt.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

UKRAJINA POVLAČI RADIKALNI POTEZ: Ovo mnogi nisu očekivali, čak su i Rusi zbunjeni pred Olimpijske igre Pariz 2024