PESMA UZ GUSLE DIRA U SRCE: Pašić je rekao Rajsu - Otvorite oči i uši i kažite onda svetu što ste videli i čuli

Arčibald Rajs

05. 01. 2021. u 17:30

I ETO nas u Skoplju. Već je noć uveliko i mršavi petrolejski fenjeri i dve-tri acetilenske svetiljke osvetljavaju svojom mršavom svetlošću mnoštvo ljudi, koji trče, gestikuliraju, viču. Jedan oficir, šef stanice, prilazi mi da me povede u jedan neosvetljeni austrijski vagon prve klase - ratni plen - koji treba da me odveze u Niš.

ПЕСМА УЗ ГУСЛЕ ДИРА У СРЦЕ: Пашић је рекао Рајсу  - Отворите очи и уши и кажите онда свету што сте видели и чули

Nikola Pašić za vreme Velikog rata

Nemoguće da čovek nabavi i najmanju sitnicu za jelo. Mali restorani i prčvarnice koje okružuju stanicu, već odavno su prazni. Ali jedan oficir, rezervni kapetan sa sedim brcima, kojega sam kasnije ponovo našao na Solunskom frontu, sažalio se na Švajcarca i ljubazno mi doneo hleba, jaja i pečene jagnjetine i ponudio me rakijom iz svoje velike čuture.

Posle ove kratke užine, nije mi preostajalo ništa drugo nego da pokušam da spavam, jer mi mračna noć nije dozvoljavala da vidim i najmanju stvar. To nije bilo lako u ovom odeljenju, normalno namenjenom za šest putnika, a u stvari je davalo skloništa dvanaestorici, dok su po njegovim raskošnim jastucima vrvele stenice. Koliko sam dugo spavao, ne znam. Znam samo da smo u 7 sati ujutro ušli u suru nišku stanicu. I tako, krenuvši iz Lozane u subotu, u 9 sati ujutro, stigao sam u Niš u petak, u 7 sati ujutro. Moj put je trajao.

JEDAN policijski komesar čeka me. Fijaker sa dva konja vozi nas, treskajući, ulicama već punim vojnika, seljaka i seljanki, Beograđana koji su pobegli od bombardovanja i koji idu na pijac sa zembiljem u ruci; idemo ka okružnom načelstvu pretvorenom u dom vlade. Stojan Protić, tadašnji ministar spoljnih poslova, primio me je odmah. To je bio čovek koji mi je, pre nekoliko godina, uputio svoje činovnike u Lozanu da se izbliže upoznaju sa novim policijskim tehničkim metodama u laboratorijumu našeg univerzitetskog instituta. Isto tako, njegova je ideja bila i da me pozove da vršim moj poziv tehničkog islednika na bojištima Srbije. Omalen, dežmekast, sa inteligentnim pogledom na bradatom licu, on mi reče: "Hvala vam što ste došli. Predsednik vas očekuje."

On me je poveo prema kabinetu Gospodina Pašića. "Gospodine Predsedniče, vi ste me tražili. Evo me kod vas. Šta želite da učinim za vašu zemlju?" zapitao sam ga. On me najpre dugo gledaše i onda, lagano, vrlo blagim glasom, odgovori mi:"Trebamo jednog iskrenog prijatelja koji zna posmatrati. Pođite na front. Otvorite oči i uši i kažite onda svetu što ste videli i čuli." - " Dobro, Gospodine Predsedniče, a kad mogu krenuti na front?" - "Pođite prekosutra za Valjevo, gde se nalazi glavni stan naše vojske. Dotle posetite Niš i austrougarske zarobljenike koji su već mnogobrojni. Tu ćete naći materijala za svoju anketu."

- "Razumem, očekujem vaše instrukcije za odlazak."

RUKOVANjE između dvojice ljudi koji se razumeju, a da ne gube mnogo reči, i ja izlazim iz predsednikovog kabineta kao zvanični i neutralni islednik srpske vlade i vojske. To sam ostao do kraja rata, ali kad sam video na frontu sva zverstva koja je podneo srpski narod od strane njegovih svirepih neprijatelja, kad sam čuo kako zvižde oko moje glave kuršumi i šrapneli protivnika, a ja ne mogu na njih da odgovaram zbog svoga svojstva neutralca, brzo sam napustio to svojstvo i postao švajcarski dobrovoljac srpske vojske, drug veličanstvenih ratnika Šumadije, Dunava, Morave, Drine, Timoka i Vardara. Ipak, ovo novo svojstvo nije učinilo da ikada napustim svoju objektivnost stručnjaka i zakletog islednika pred sudovima moje zemlje i drugde. Zakleo sam se da kažem "istinu, ništa nego istinu". Po završetku rata, mogao sam konstatovati da se nisam ogrešio o svoju zakletvu.

REŠENI DA BRANE SVOJU ZEMLjU

ULICE pred hotelom "Sekulić" koji je na uglu, pune su sveta i kola. Svuda, pored zidova, sede sredovečni seljaci koji su došli da se jave u svoje jedinice trećeg poziva. Čekajući da iziđu pred kontrolnu komisiju, oni jedu i sunčaju se. Ima među njima Cigana sa bronzanim licem kao Indijanci. Oni su okruženi članovima svojih porodica, ženama i decom, koji nose životne namirnice. Jedna vrlo stara Ciganka, sa lulom gotovo bez kamiša u ustima, sedi na pragu jedne kuće. Kažu mi da je ispratila sina koji je otišao pre tri dana sa svojim pukom i "da ga čeka da se vrati". Jadna babo, verovatno ćeš uzalud čekati! Ovaj svet je ćutljiv, ozbiljan, ali u vedrim očima ljudi čita se da su rešeni da brane nezavisnost svoje zemlje i da se ne boje da žrtvuju svoje živote.

Po Pašićevoj želji, nisam uzalud gubio vremena u Nišu. Posetio sam varoš i obišao sam austrijske zarobljenike koji su bili mnogo bolje smešteni i hranjeni nego srpski vojnici. Takođe u Nišu, upoznao sam se sa vojnikom koji je imao da postane moj drug.

U NIŠU sam našao malog Dragoljuba Jeličića, kome je tada bilo dvanaest godina. Kad je planuo rat, on je bio đak prvog razreda gimnazije u Šapcu. Njegov otac, mobilisani obućar, poginuo je u prvim borbama. Tada se Dragoljub kreće i odlazi sa četnicima da sveti svoga oca. On učestvuje u svim okršajima, puca iz puške i baca bombe. Kad je bio ranjen u ruku, vade mu kuršum u niškoj bolnici, dok on nije hteo da se dade uspavati za operaciju. Bez jedne reči, on ju je izdržao i kad je sve bilo svršeno uputio je najomiljeniju komordžijsku psovku na adresu "Švaba". Princ Aleksandar ga je lično proizveo u čin kaplara. Takva je bila srpska omladina 1914. Neka bi se ova današnja naučila da joj naliči!

Posle dva dana, u 23 sata, uveče, otputovao sam za Valjevo. Malim mladenovačkim vozom stigao sam, kasno uveče, u Valjevo, posle beskonačnog putovanja u jednom vagonu za putnike, pretrpanom i punom uglja i crne čađi koju nam je sipljiva lokomotiva slala u izobilju. Na stanici me je prihvatio jedan oficir koji mi je bio poslan u susret i poveo u hotel "Sekulić" da se umijem i, zatim, direktno u oficirsku "menažu" na večeru. Ništa nisam mogao videti od varoši sem mračnih ulica pokrivenih debelim i lepljivim blatom na kome je odsevala bleda svetlost nekoliko retkih petrolejskih fenjera.

IPAK sutradan ujutro, kad sam se probudio u svojoj maloj, ali čistoj sobi, ona je sva bila okupana u raskošnom jesenskom suncu. Skočih do prozora i bio sam očaran lepim pejsažom koji sam imao pred očima. Okružena zelenim brežuljcima, mala varoš Valjevo počiva u dolini kao u jednom krevetu. Njene niske kućice izgledaju sasvim bele pod suncem koje blešti. Između njih izbija zelenilo voćnjaka i visoke nežno zelene strele jablanova. Žurim da se obučem i da izađem, te da se upoznam sa ovom varoši i njenim stanovnicima, među koje me je doveo ratni slučaj.

Na uglu ulice sedi jedan invalid koji je izgubio vid u pređašnjim ratovima. Bez prekida, on peva junačke pesme iz prošlosti, uz gusle. Kakav čudan utisak čini vam ova jednolična i tamna melodija! To vas dira u srce, čini vas tužnim, jer, instinktivno, mislite da će sva ova omladina, puna oduševljenja, koja odlazi u bitke ovog rata, beskrajno većeg i smrtonosnijeg od onih ranijih, biti isto tako opevana, pa, ipak, to zanosi i čini da vaše oči jače zasijaju zbog ovog obećanja buduće slave i budućih pobeda.

SUTRA: VALjEVO SE PRETVORILO U BOLNICU

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

A SRBIJA?! Pitali Ruse Za koga ćete da navijate na EURO 2024? - ovako su odgovorili