NEĆE MOĆI: Srpska istorija IKS

Filip Rodić

19. 12. 2020. u 22:08

DOMAĆI autošovinisti toliko su opčinjeni Amerikom i toliko bi želeli da od Srbije naprave zemlju nalik Sjedinjenim Državama da bi i istoriju da nam preoblikuju po ugledu na ovaj svetionik demokratije i slobode.

НЕЋЕ МОЋИ: Српска историја ИКС

Privatna arhiva

Ili makar po ugledu na istoriju Velike Britanije, kolevke modernog parlamentarizma. Ili makar po ugledu na Nemačku, simbol privrednog razvoja.

Poistovećivanje s ovom potonjom počelo je pre nekoliko decenija, kada je započeto uporno guranje Srbije u Holokaust, ali ne na strani žrtava nego dželata, izvrtanjem istorije. Logor Staro sajmište, odnosno Judenlager Semlin kako mu je bio zvanični naziv, počinje tako da se predstavlja kao "srpski logor za Jevreje" iako su činjenice - da je bio pod isključivom nemačkom komandom, da se nalazio na teritoriji Nezavisne Države Hrvatske i da su se u njegovoj neposrednoj blizini, na obali Save, sakupljali leševi Srba koje su klale ustaše.

SADA treba s Amerikancima da se poistovetimo kao robovlasnici. Da su Srbi bili robovlasnici tvrdi navodna "jedna od osnivačica (igrom slučaja, nije bilo nijednog osnivača!) Centra za kvir studije" Ivana Pražić. Možda se ova istoričarka umetnosti razume u "feminističke i kvir teorije", pošto u njenoj biografiji piše da članke o tome redovno objavljuje u "feminističkim i kvir izdanjima", ali o srednjovekovnoj istoriji Srba, a ni Roma, očito nema pojma, pošto tvrdi bez ikakvih referenci, istorijskih činjenica i izvora da su Srbi ikada u svojoj istoriji bili robovlasnici, da su njihovi robovi bili Romi, da ih je porobio još Stefan Nemanja i da su srpski manastiri izgrađeni na njihovim "kostima i krvi" - sve to navodi u drugom iz serije tekstova o tome "koliko je Srbija bela".

OPTUŽUJUĆI zamenika gradonačelnika Beograda Gorana Vesića da je upravo preminulom Džeju počast odao koristeći "veštu retoriku belosti" i da je to učinio "u rasističkom ključu" zato što je rekao da je bio "šmeker iako nije bio savršen, kao što nije iko od nas", ona navodi da nije samo Vesić rasista nego je to i većina Srba koja se diči i uživa u svom rasističkom i robovlasničkom nasleđu: "Jedan drugi posmrtni spomenik, Stefanu Nemanji, koji se postavlja na Savskom trgu, označava period u kojem je romska populacija na teritoriji srpske srednjovekovne države dopala ropstva - bukvalnog, ne simboličkog, o čemu, naravno, obrazovni sistem ćuti, jer nije u redu da se velelepnost srednjovekovnih crkava i gradova kojim se vladajuće srpstvo diči meri kostima i krvlju romskih robova koji su ih gradili."

VEĆ i na osnovu termina i logike kojom se služi Pražićeva jasno je da srpsko društvo optužuje za rasizam po ključu kakav se koristi u liberalnim SAD i Zapadnoj Evropi i koji se zbog sasvim različite istorije i kulture nikako ne može preneti na srpsko društvo, jer mu je potpuno stran, a na osnovu elementarnih istorijskih činjenica jasno je da se radi o apsolutnoj izmišljotini. Ona je razmatranju fenomena rasizma i robovlasništva kod Srba pristupila po naučnom principu "videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu", što je metod koji domaći autošovinisti veoma vole da koriste.

POSTAVKA je da je beli heteroseksualni hrišćanski muškarac najveće zlo koje je ikada hodilo planetom Zemljom i da ga stoga treba neprekidno kinjiti. Najčešći argument u rasnim odnosima odavno opterećenim Sjedinjenim Državama je robovlasništvo, a u Zapadnoj Evropi njena kolonijalna prošlost i brutalno izrabljivanje domorodačkih naroda. Iako ima osnova za ovu kritiku, ona se u današnjem svetu najčešće zloupotrebljava u političke svrhe zarad nametanja liberalnog totalitarizma i dovodi do potpunog apsurda, što isprani mozgovi više nisu kadri ni da uoče.

DOMAĆI autošovinisti se suočavaju s problemom što kod Srba jednostavno, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog krajnje nepovoljnih istorijskih okolnosti, ne postoji osnova za tako nešto. Čim su se dokopali nekakve slobode i sopstvene državnosti, Srbi su usvojili čuveni Sretenjski ustav, u čijem je članu 118 eksplicitno pisalo da je stupanjem na teritoriju Srbije svaki rob automatski postajao slobodan. To je bilo pune tri decenije pre nego što je ropstvo ukinuto u Sjedinjenim Državama, više od veka pre nego što je 1948. predsednik Hari Truman naredio desegregaciju vojske SAD i 120 godina pre nego što je Vrhovni sud SAD rasnu segregaciju u školama proglasio neustavnom. Treba li napomenuti da je taj ustav bio kratkog veka zbog pritiska zapadnoevropskih država koje su ga smatrale previše slobodarskim?

DA bi se pronašao "rasistički i robovlasnički duh" Srba, moralo se, dakle, otići dalje u prošlost i usaditi ga u same temelje srpske nacije i države, pa je izabran utemeljitelj državnosti Stefan Nemanja, a žrtve su Romi. To je, međutim, potpuno neodrživa teorija jer, za početak, u vreme Stefana Nemanje na teritoriji Srbije nije ni bilo Roma, a posebno ih nije bilo u meri da bi se mogli koristiti kao "roblje" u izgradnji crkava i gradova.

Stefan Nemanja umro je 1199, a Romi se ovde pojavljuju tek krajem 14. veka, zajedno s Osmanlijama, a tada teško da su neke crkve mogli podizati porobljeni Romi. I to ne tvrde neki srpski istoričari ogrezli u nacionalizmu i rasizmu, nego i, na primer, "najantirasističkija" organizacija modernog Starog kontinenta - Savet Evrope, u svojoj publikaciji o dolasku Roma u Evropu. Romi jesu bili robovi u to vreme, ali ne u Srbiji nego u Rumuniji, odnosno Vlaškoj. U srednjovekovnoj Srbiji nije bilo ni "antiromskih" zakona, poput onih koji su 1530. doneti u Engleskoj, 1538. u Habzburškoj Češkoj i Moravskoj, ili 1660. u Francuskoj. Nije poznat nijedan slučaj progona Roma po "rasnoj, verskoj ili nacionalnoj pripadnosti". Čak ni u Dušanovom zakoniku najobespravljeniji sloj društva, "otroci", iz brojnih razloga se ne mogu smatrati robovima.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (1)