SABOTAŽA TITA, JOVANKE I KRAJAČIĆA PROTIV RANKOVIĆA: Montiranje dokaza za partijski proces posle koga u Jugoslaviji ništa više nije bilo isto

VN

24. 09. 2020. u 11:00

SLABOST autoritarnih sistema je da se u njima određena vrsta moći vezuje za konkretne osobe, nezavisno od funkcije koju formalno obavljaju.

САБОТАЖА ТИТА, ЈОВАНКЕ И КРАЈАЧИЋА ПРОТИВ РАНКОВИЋА: Монтирање доказа за партијски процес после кога у Југославији ништа више није било исто

Foto arhiva

Diktatori opsednuti sumnjičenjem najbližih saradnika u kojima vide konkurenciju, za njihovu eliminaciju koriste usluge doušnika. Oni fabrikuju "dokaze" izdaje, kojima kompromituju dojučerašnjeg moćnika. Problem je u tome što padom takvog čoveka, propada i segment funkcionisanja države koji je on kontrolisao, ili cela država. Upravo se to desilo u slučaju Aleksandra Rankovića, sive eminencije jugoslovenske Uprave državne bezbednosti. Bez obzira na to što on nije bio formalno šef "savezne Udbe" kada je pokrenuta zavera protiv njega, moć sistema unutrašnje bezbednosti Jugoslavije pala je na Brionskom plenumu zajedno sa Rankovićem koji ju je oličavao.

Po jednom tumačenju, Broz je uklanjajući Rankovića deklasirao i sebe. Od neprikosnovenog vladara postao je zatočenik hrvatske i slovenačke partijske oligarhije, koje su organizovale dvorski puč. Posle pada Rankovićeve službe, više nisu imale čega da se plaše i započele su posao dezintegracije savezne države, koji se u krvi okončao devedesetih. Drugo mišljenje pak kaže da je Broz osmislio celu zaveru, koju su operativno sproveli hrvatski i slovenački kadrovi. Svedočenja oficira iz Titovog obezbeđenja sugerišu i na mračnu ulogu Jovanke Broz koja je sarađivala sa Stevom Krajačićem u ovoj aferi. Njih povezuje i priča o tome da su sarađivali sa sovjetskom tajnom službom. Kako god bilo, katastrofalan ishod je isti.

DOGOVOR U BREŽICAMA

NA PUTU od Brda kod Kranja do Zagreba, Tita i Jovanku u kolima prate Ivan Maček i Edo Brajnik. Potom u Brežicama, oni izlaze iz kola, a u njih ulaze hrvatski akteri buduće afere - Ivan Stevo Krajačić i Vladimir Bakarić. U Brežicama, na terasi gostionice, Tito nervozno puši. Nije bio raspoložen. Put je produžen do vile "Zagorje." Tu ih je sačekao Uroš Slijepčević, republički sekretar unutrašnjih poslova Hrvatske. On kao pretpostavljeni Rašeti ništa nije znao o njegovom angažmanu. Božović je zaključio da je jedino logično da je takav zadatak Rašeti mogao da izda samo Krajačić. Sutradan (12. juna), Tito je otputovao u Beograd avionom, u kojem se nalazio Božo Rašeta sa svojim koferom.

Za razumevanje događaja i optužbi protiv Rankovića neophodno je da se razjasni funkcionisanje operativno-tehničkog dela Udbe za Jugoslaviju, što je administrativno ime za službu prisluškivanja. Iz nje je potekla partijsko-politička afera koja je dovela do pada Rankovića. On je bio i žrtva sopstvenog načina upravljanja Službom, jer ovu osetljivu oblast nije sistemski i zakonski uredio, što je ostavilo širok prostor za zloupotrebe.

- Služba ozvučavanja bavila se prisluškivanjem preko sredstava koja su korišćena javno i tajno. Tajna ozvučenja uglavnom su primenjivana za potrebe Udbe, a javna za potrebe drugih korisnika. U primeni tih mera postojala su dva velika problema. Prvi je bio taj što nisu bili normativno uređeni. Prema izjavi pomoćnika saveznog sekretara za unutrašnje poslove Selima Numića, tek je 1. oktobra 1962, na njegov predlog, tadašnji Savezni sekretar za unutrašnje poslove potpisao interno Uputstvo o ozvučavanju, a ista osoba je i odobravala te mere. Drugi problem je u činjenici da često nije rađena, ili je rađena površno, dokumentacija o ugrađenim sredstvima za primene mera nadzora komunikacija ili razgovora u zatvorenom prostoru. Upravo zbog toga nije se moglo utvrditi ko je, kada i s kojim ciljem postavio operativno-tehnička sredstva u neke objekte, kada su ona korišćena i posebno da li su ona korišćena, odnosno da li su bila "aktivna" 1966. godine, u vreme pripreme i izbijanja afere prisluškivanja.

BESKRAJNA ZAVERA

Selim Numić u knjizi "Dobra zemljo Lažu" piše da su Krajačićeva "dvojica stručnjaka obavila neke vrlo delikatne poslove, koji su presudno utjecali da Tito konačno nasjedne podloj podvali". Numić smatra da su ti stručnjaci postavili "ilegalno improvizovanu zvučnu instalaciju u Titovu spavaću sobu" i da je Krajačić, "u dogovoru sa tvorcima scenarija za Brionski plenum", posle Brajnikove analize stanja u saveznoj Udbi, predložio Titu da pošalje stručnjake koji bi pregledali sve njegove telekomunikacione uređaje i prostorije. "Tito je verovatno prihvatio predlog. Ti stručnjaci imali su velika ovlašćenja za rad. Za njihov dolazak u Beograd morao je da zna vojni vrh KOS, odnosno vojno obezbeđenje Tita, a to su general Mišković i pukovnik Valter. Oni su postavili već pripremljene mikrofone kao dokaz da se Tito prisluškuje, čak i u spavaćoj sobi. To je izazvalo Titov bes i predstavljalo je uvod u aferu prisluškivanja i Brionski plenum, smatrali su i Numić i Ranković. Ni jedan ni drugi nisu želeli da veruju da je sam Broz stajao iza afere.

OVAKVO stanje je bilo, naravno, poznato mnogim kadrovima ne samo u saveznoj Udbi, već i u "republičkim Udbama". One su se ponašale rivalski i prema jugoslovenskoj službi, a još više u međusobnim odnosima. Takva atmosfera bila je idealna za pravljenje zavera i afera.

- To se posebno odnosi na mere ozvučavanja koje su primenjivane za vreme Konferencije nesvrstanih u Beogradu 1961, u čemu su učestvovali predstavnici savezne i republičkih Udbi. Neki od njih koji su bili povezani po republičkom - partijskom ključu za struju koja je pripremala udar na Rankovića, znali su da se taj problem može prikazati i iz potpuno drugog ugla. Stvaranju afere i mogućnosti da se te mere prikažu kao zloupotrebe doprinela je činjenica da nisu bile razrađene procedure korišćenja i distribucije njihovih rezultata - kaže dr Dimitrijević.

Iako je glavna optužba protiv Rankovića bila da je prisluškivao Tita, uopšte ne postoje podaci o tome ko je, kada i na koji način otkrio da se prisluškuju objekti u kojima je ovaj boravio. Po proceduri, onaj ko bi tako nešto otkrio morao bi da izvesti državne organe o tom otkriću, a na osnovu te prijave bi se sačinila dokumentacija i bila bi formirana komisija za dalje proveravanje.

- Nema podataka da su postojala dokumenta sa takvom informacijom. Kako ukazuje Antun Duhaček, "nikada i nigdje nije pronađena nijedna vrpca sa tih prislušnih aparata, nijedan stenogram kao kompromitujući materijal takve ili slične sadržine u nekom odsjeku, odjeljenju ili kancelariji Državne bezbjednosti". Jedan od kasnije uhapšenih i optuženih pomoćnik SSUP-a Selim Numić je kao inspiratore čitave afere označio dvojicu svojih kolega iz vrha te službe - pomoćnike državnog sekretara Edija Brajnika i Branka Damjanovića.

MUTNI POSLOVI

Ivan Dragović, takođe jedan od pripadnika Udbe za Jugoslaviju, čitajući Dotlićevo sećanje, zaključuje: "To što je rečeno da ugrađuje (Božo) u ovu mrežu razne predmete ili ih skida, nije dovoljno kao dokaz da je Božo Rašeta imao zadatak da postavi mikrofone u Titovu rezidenciju, koje će zatim stručnjaci koje Stevo Krajačić bude poslao opet iz Zagreba da otkriju kao dokaz da je Tita Udba prisluškivala. Međutim, kako se Stevo Krajačić bavio celog života mutnim poslovima, nije isključeno da je takve instrukcije dao Rašeti, za koje Tito i Jovanka nisu znali, a njih je samo zamolio da obezbede potpunu tajnost Božovog rada. Lično ne verujem da bi se Tito poslužio takvom mahinacijom, ali Stevo Krajačić je nešto drugo, on je bio u stanju da i tako nešto uradi i da nađe ljude koji će to završiti."

Damjanović je bio pomoćnik saveznog sekretara za unutrašnje poslove Milana Miškovića, iz redova "hrvatskog kadra". Po Numićevom svedočenju, Damjanović je u rukama držao sve operativne poslove. Edo Brajnik Štefan bio je jedan od prvoboraca partizanskog pokreta u Sloveniji i jedan od glavnih organizatora slovenačke partizanske Varnostne (bezbednosne) službe i izvršilac nekoliko atentata na političke protivnike u Ljubljani, a potom i jedan od organizatora Ozne za Sloveniju 1944. godine.

- Brajnik je bio mnogo pogođen time što mu se nije ostvario životni san da postane savezni ministar za unutrašnje poslove. Njegova sujeta i ambicija bile su posebno povrijeđene dolaskom Vojina Lukića na to mjesto. Otišao je 1965. iz SSUP kao ozlojeđeni nezadovoljnik. U kontaktima sa mnom nisu to krili ni on ni njegova supruga Zdenka - svedočio je Numić.

ZDENKA Brajnik je, inače, ranije bila prijateljica Slavke Ranković, a radila je u Numićevom resoru, u operativnoj tehnici, gde je vodila distribuciju, dokumentaciju i arhivu poverljivih informacija koje su dobijane prisluškivanjem i drugim tehničkim merama.

Ćeća Stefanović, Foto arhiva

- Numić smatra da je preko nje Brajnik mogao da dođe do najpoverljivijih i najpotrebnijih informacija koje je posle "preobrazio u opake laži" i plasirao dalje "izvjesnim uticajnim ličnostima". A bio je uticajan i imao dosta prijatelja u političkom vrhu SR Slovenije. Brajnik je u vreme pre Brionskog plenuma Titu dostavio opširan izveštaj, u kojem je ocrnio stanje u resoru unutrašnjih poslova. On je tvrdio da službe Udbe za Jugoslaviju prisluškuju ne samo Tita i Kardelja već i druge funkcionere. Prema Numiću, Brajnik je to učinio "pod uticajem i na zahtjev grupe najviših slovenačkih funkcionera. Slovenačko rukovodstvo je znalo da Kardelj zamalo nije bio smenjen 1963. Htjeli su po svaku cijenu spriječiti da se nešto slično ponovi". Na konsultativnom sastanku 20. juna sa srpskim partijskim rukovodiocima, Tito je u svojoj reči dao još neka objašnjenja iz vremena pred otvaranje afere: "Kad su se otkrile sve ove stvari, shvatio sam da je to širi problem. Stručnjaci su otkrili tehničku stranu. Brajnik mi je dao solidan materijal." Ovim rečima kao da je potvrdio ulogu Brajnika u stvaranju afere. Koliko je Brajnikov izveštaj - žalba sa insinuacijom o prisluškivanju bila inspiracija ili rezultat zavere, ostaje dilema.

TAJANSTVENI KOFER

DA je bilo "radova" na telefonskim linijama i na Brionima, svedočio je general Luka Božović. On registruje da kada je Tito sa šahom Pahlavijem došao na Brione tamo stiže jedan od Titovih sekretara Franjo Stipković sa tehničarem Božom Rašetom. Rašeta je vanredno dodat na spisak lica u Titovom avionu koji iz Pule leti za Ljubljanu (11. jun) i kasnije za Beograd (12. jun). Vukao je težak i glomazan kofer sa opremom. Objašnjenje jednog od Titovih sekretara da on proverava veze specijalnih telefona, "nije bilo dovoljno uverljivo da bi on putovao u avionu sa Titom," zaključuje Božović. Pre poletanja iz Pule, Titov sekretar Stipković je tražio telefonom dugogodišnjeg prvog čoveka slovenačke Ozne i Udbe Ivana Mačeka Matiju, sa kojim je dogovorio da "onaj drug" čeka Titov dolazak na Brdu kod Kranja. Pomenuti drug je bio Edo Brajnik, visoki funkcioner Savezne Udbe, glasnogovornik optužbe protiv Rankovića.

Tito i general Bošković,Foto arhiva

Brajnik, ipak, nije mogao da bude ključna ličnost zavere. On je mogao da lansira ideju da se savezna Udba i Ranković optuže za prisluškivanje Tita, ali je za to neko morao da pripremi tehničke dokaze. To je mogao samo neko iz Službe, kome je Ranković mogao da bude protivnik.

Tito, Ranković i general Božović, Foto arhiva

- Taj neko bio je Ivan Stevo Krajačić, prvi čovek hrvatske Udbe. On je negovao poseban odnos između hrvatskog partijskog rukovodstva i Tita, sa kojim je bio prijatelj još od pre Drugog svetskog rata. Reklo bi se na specifičnoj osnovi zajedničkog predratnog rada sa sovjetskom obaveštajnom ili bezbednosnom službom. U vremenu pred obračun sa Rankovićem on je bio na stalnoj vezi sa Jovankom Broz. Krajačić je tako dobio veoma važnu ulogu u obračunu s Rankovićem. Ukratko, Krajačić je iz Zagreba u Titovu rezidenciju u Beogradu poslao "svoje ljude" iz Udbe za Hrvatsku, koji su izvršili određene tehničke radove na telefonskoj instalaciji i to u dva maha. U prvom, oni su mogli da prilagode instalaciju, a u narednom da je zvanično i otkriju kao nameru Rankovića i Udbe da prisluškuju Titovu rezidenciju. I dvojica novih Titovih ličnih sekretara - Franjo Stipković i Marin Kružičević - takođe su stigli prethodno na dužnost iz Zagreba, što nije bez značaja u celoj stvari, jer će oni biti takođe upućeni u ovu tehničko-političku igru.

Edo Brajnik, Foto arhiva

IAKO je planirano da operacija nameštanja dokaza bude tajna, ona je, ipak, primećena. O njoj su kasnije svedočila, nezavisno jedan od drugog, dvojica očevidaca iz neposrednog Titovog okruženja, pukovnik Gavro Dotlić na dužnosti domaćina Objekta - rezidencije i general Luka Božović, šef Odeljenja bezbednosti vrhovnog komandanta.

- Pukovnik Dotlić navodi epizodu koja prethodi dolasku Krajačićevih ljudi: dolazak posebnog stručnjaka iz RSUP Hrvatske Bože Rašete u Titovu rezidenciju u Užičkoj 15. To potvrđuje i general Luka Božović. General Božović uobičajeno je pratio Tita tokom aktivnosti u prvoj polovini juna 1966. Prema njegovim beleškama, posle svečane večere u čast iranskog šaha Reze Pahlavija, u vili "Zagorje" kod Zagreba, Tito se u društvu sa Jovankom, zadržao u razgovoru sa Bakarićem i Krajačićem. Jednog trenutka, Krajačić je ustao i oficirima ordonansima, koji su dežurali ispred vrata prostorije, grubo rekao da ne prisluškuju, već da se udalje. Ovo je izazvalo revolt kod starešina, ali im je general Božović rekao da se malo udalje i ostanu na svojim mestima. Posle, kada je Tito stigao na Brione da bi ispratio iranskog šaha Pahlavija, Božović je utvrdio da je Božo Rašeta sa Titovim sekretarom Stipkovićem u tom trenuku već bio u Beogradu. Kako kaže: tada je Rašeta "nešto radio" na telefonskoj instalaciji u Užičkoj 15.

Stevo Krajačić, Foto arhiva

Pukovnik Dotlić navodi da je posle povratka Tita i Jovanke sa Briona, od Jovanke čuo da je sa njima stigao stručnjak, koji će u rezidenciji - u Užičkoj 15 - raditi na vrlo važnom i poverljivom poslu.

- O tome niko nije trebalo da zna ništa niti da se interesuje. Samo je Titov sekretar Stipković imao detaljna uputstva. Jovanka je bila izričita da sve teče u najvećoj tajnosti i da gde stručnjak bude radio ne sme da bude prisutan niko, osim sekretara Stipkovića. Iako je Dotlić pokušao da protestuje, ukazujući na to da bi kao domaćin Objekta trebalo da zna o čemu se radi i ko je čovek koji dolazi u rezidenciju, Jovanka mu u odlasku dobacuje da je tako dogovoreno i da će tako da bude. Tek od oficira ordonansa Dotlić je saznao da se čovek koji je sa Titom i Jovankom stigao iz Zagreba zove Božo Rašeta i da je došao da "ugradi neke sprave ovde" kako se čulo: po Jovankinom nalogu. Stipković od Dotlića traži šemu veza u objektu. Kada mu ovaj kaže da šemu imaju u Odeljenju za vezu i da se ona može lako dobaviti, Stipković uzvikuje da ne traži ništa od njih, jer oni ne smeju da znaju šta se radi u rezidenciji.

Rašeta je radio od jutra do mraka u rezidenciji, gde su mu na raspolaganje stavljene sve prostorije, uključujući i Titov kabinet.

Ivan Mišković, Foto arhiva

- Za vreme dok Rašeta radi, Tito ne prima u rezidenciji nikoga. Dotlić veruje da niko osim Krajačića i Bakarića u Zagrebu ne znaju za ove aktivnosti. Jovanka stalno zove telefonom Krajačića i ovaj nju, sve u vezi s ovim radovima u rezidenciji.

U arhivskom fondu Službe bezbednosti JNA, koji se čuva u Vojnom arhivu, nalazi se potvrda da je Božo Rašeta vršio "prethodna ispitivanja" i u Titovoj rezidenciji u Užičkoj 15 i u objektima na Brionima. U nacrtu izveštaja o radu kasnije formirane tehničke komisije navodi se da su radovi obavljeni u četiri faze, od kojih se prva odnosi na prethodna ispitivanja, koja je vršio Božo Rašeta, a druga na "komisijsku analizu prethodnih ispitivanja i utvrđivanje šta ona znače u odnosu na sistem ozvučenja - prisluškivanja" (mikrofoni i ozvučeni telefoni).

Ispitivanje objekata na Brionima (posle Bože Rašete, a pre formiranja Vojno-tehničke komisije), vršila je posebna komisija sastavljena od stručnjaka iz SSUP Hrvatske i Slovenije od 14. do 19. juna 1966. godine.

- Za ceo slučaj je još indikativnije to što je Božo Rašeta 16. juna 1966. imenovan za člana tehničke komisije, koja je trebalo da ispita instalacije pomoću kojih je Tito navodno prisluškivan. Rašeta se tako još jednom našao u ulozi kontrolora instalacija u Titovoj rezidenciji, na kojima je prethodno, u stvari, radio u najvećoj tajnosti. Samo sada sa zadatkom da otkrije i potvrdi Rankovićevo i Udbino "prisluškivanje"

U intervjuu objavljenom u "Nedeljnom vjesniku", u oktobru 1984, govoreći o obračunu s Rankovićem, Krajačić će se pohvaliti: "Vidite, ja sam ilegalno u Beograd morao poslati, i to noću, avionom, dvojicu stručnjaka radnika RSUP. Jedan od njih je ujedno bio i pilot. Obavili su posao, ispunili zadatak... Na osnovi toga je i Četvrti plenum CK SKJ dobio jasniju sliku o svim dimenzijama slučaja prisluškivanja nego što bi je imao da nije bilo nalaza koje su pribavili ovi naši stručnjaci..."

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (3)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna