ŽIVAGO I NE TREPNE U OBLAKU SUZAVCA: Sa 23 godine, najstariji policijski pastuv još nije za penziju (FOTO)

Boris SUBAŠIĆ

01. 01. 2021. u 17:00

NEKO je rođeni policajac, a neko se rodi u policijskoj službi. Na primer, Živago sa Banovog brda.

ЖИВАГО И НЕ ТРЕПНЕ У ОБЛАКУ СУЗАВЦА: Са 23 године, најстарији полицијски пастув још није за пензију (ФОТО)

Foto: Ž. Knežević

Odrastao je igrajući se u Policijskoj brigadi. Tu je započeo i završio naporno školovanje. Na prvi duži izlazak, kada je stigao do puberteta, izašao je do Košutnjaka, a posle je voleo da se šeta Adom. Tek posle toga na red su došli ozbiljni poslovni izazovi, čuvanje reda na utakmicama i javnim skupovima.

Kada nije bio na dužnosti, Živago je bio zapaženi sportista na trkačkoj stazi Careve ćuprije.

On je danas, prema godinama života, veteran pred penzijom. Ipak, njegova žustra narav i iskustvo presudili su da bude angažovan u prvim redovima tokom prošlogodišnjih nasilnih demonstracija u Beogradu. Dok su svi plakali od oblaka suzavca, Živago nije ni trepnuo.

Iako nema čin, njegov ugled je neprikosnoven. Mlađe i neiskusnije kolege se pribijaju uz njega, jer im uliva sigurnost, stojeći mirno kao spomenik čak i kada oko njega lete flaše, petarde, kamenice.

Živago je sa navršene 23 godine života najstarije grlo Čete konjanika u Policijskoj brigadi, ali još nije za penziju, kažu konjanici.

- Znam ga od kada se oždrebio ovde kod nas - priča setno major policije Milan Milošević, komandir Čete konjanika, koji se četiri decenije bavi jahanjem, a 26 godina je u ovoj elitnoj policijskoj jedinici. - Kao mlad bio je živahan i žestok, ali se posle "školovanja" promenio i uozbiljio, jer policijski konji moraju da budu mirni, hladnokrvni.

Prve tri godine života Živago je proveo na potpunoj slobodi, u konjskim jaslicama i vrtiću, a onda je došlo vreme za školu.

Osnovno obrazovanje policijskog konja počinje učenjem da nosi jahača i sluša njegove komande. Zatim slede viši specijalizovani tečajevi, učenje kretanja u otežanim uslovima, preko prepreka i kroz masu. Na kraju je Živago sa vršnjacima prošao težak psiho-fizički trening za savladavanje straha od gomile, buke, pucnjeva i eksplozija.

MALI JAHAČI

SVE vreme jutarnjeg treninga kraj manježa je stajala plavokosa devojčica, koja je s ljubavlju posmatrala plamenite životinje. Ona je jedna iz podmlatka jahača koje okuplja Konjički klub Policajac.

- Ja sam takođe kao dete počeo jahačku karijeru u klubu, a to je bilo odlučujuće da nastavim u Konjičkoj četi - seća se Milošević. - Zbog visine konja, u naš klub primamo decu posle desete godine.

- Konj je takva životinja da instinktivno beži od naglog zvuka i predmeta koji mu se ispreče na putu, ili lete ka njemu, osim ako nije istreniran da se ne plaši - objašnjava major Milošević. - Moramo što vernije da podražavano stvarne situacije u kojima će se oni naći, pa koristimo pirotehniku, od petardi do topovskih udara i druge zvučne i svetlosne efekte. Vodimo ih kroz zavese od traka nalik onima koje se bacaju na utakmicama, a moraju i da savladaju guranje lopti, od malih do velike za pilates, prolazak između čunjeva i potiskivanje burića koji glume masu. Na početku profesionalne karijere prvo idu u duže šetnje i patrole do Košutnjaka, zatim po Adi i novobeogradskim blokovima, a pravi profesionalci postaju kada krenu na utakmice, među navijače.

Stasiti Živago visok je oko 176 centimetara, mereno od kopita do grebena, mesta gde se spajaju trup i vrat. Težak je oko 600 kilograma, što je "fit" za konjska merila. Prošao je sve profesionalne i životne škole i ispunio je sve uslove za časno povlačenje iz službe, ali njemu se ne ide iz čete.

- Još uvek je živahan i sposoban. Ne da nam da ga penzionišemo - kroz smeh govori major Milošević, dok posmatramo redovni jutarnji trening konjanika u manježu Policijske brigade u Trebevićkoj. - Vidite kako se namešta i igra, da bude lepši na slici.

Zaista, Živago kao da je znao da pravimo priču o njemu, pozirao je i izvodio kerefeke baš kada bi se približio objektivu, a disciplinovano je koračao u stroju kada bi se odmakao.

- Ma sada se smirio, trebalo je da ga vidite dok je bio mlađi, stalno je nešto izvodio - sa osmehom komentariše zastavnik prve klase Irena Maričić, komandir voda i instruktor. - Svaki konj je ličnost za sebe, baš kao i čovek. Potrebno je mnogo rada, vežbe i strpljenja da bi se dobili dobri službeni konji i jahači i da bi se oni uskladili. Posmatrajte samo koliko simultanih radnji konjanik mora da obavlja istovremeno da bi vladao životinjom u manježu, naročito u grupnim radnjama, a zamislite kakvi se izazovi postavljaju pred njih u realnoj situaciji, gužvi i vrevi.

Konjička četa trenutno ima 31 grlo, među kojima je devet izvrsnih "Bečlija", kupljenih letos u glavnom gradu Austrije. Dvojica novajlija su, samo nekoliko dana pošto su se doselili u Beograd, doživeli vatreno krštenje na demonstracijama. Psihološki oslonac davao im je iskusni Beograđanin Živago.

U MAKIŠU UDOMILI I PAPAGAJA

ZAHVALjUJUĆI šarmu Živaga i dame u plavom koja je njegov jahač, Četa konjanika je dobila pojačanje iz vazduha.

- Dok smo jahali po Makišu, odnekud se stvorio papagaj i neustrašivo sleteo koleginici na šlem. Svidelo mu se da tako putuje i došao je sa nama u Brigadu gde smo ga udomili. Čak smo mu našli i nevestu da ne pati od usamljenosti - s osmehom priča zastavnik Irena Maričić.

- Danas je jeftinije kupiti već obučenog konja u zemljama sa razvijenim konjarstvom nego da ga sami uzgajate - objašnjava major Milošević. - Kod nas postoji neobično poštovanje i ljubav prema ovim plemenitim životinjama. Kada ušetamo među sukobljene navijače, oni odbace sve što bi moglo da ih povredi. Na letošnjim demonstracijama isti građani koji su bežali pred konjima dolazili su posle okončanja haosa s molbom da ih pomaze.

U Četu konjanika mogu da se prijave svi policijski službenici, ali njeni članovi mogu postati samo oni koji ispune stroge kriterijume, a prvi među njima je ljubav prema životinjama. Iskusni Živago sada na svojim snažnim plećima nosi mlade jahače kojima uliva samopouzdanje.

- Koleginica koja jaše na Živagu odlučila je u 39. godini da postane član Konjičke čete i, iako smo bili sumnjičavi, uverila nas je da je pravi jahač - kaže major Milošević. - Kao što nas je i Živago uverio da nije za penziju. Veoma smo srećni zbog toga, jer je najteži trenutak za konjanika rastanak sa konjem. Oni penzionerske dane provode u manjim klubovima, slobodni, a mi ih redovno obilazimo.

Foto: Ž. Knežević

 

GDE SU NAŠI ZOB I ŠEĆER?

RODITELjI se često pitaju kako je moguće da isti konj pred kojim ustuknu navijači ili demonstranti bude mirna maza na kojoj se deca uče jahanju.

- Naši konji su uvek mirni, bilo da su sa decom ili u paklenoj gužvi - objašnjava Irena Maričić. - Za službenog konja se biraju mirne životinje, a obukom se postiže da ništa ne rade bez komande. To se ne postiže prisilom, već psihološkim metodama. Posle izlaganja buci pirotehnike, obavezno im dajem zob ili šećer. Jednom su na utakmici navijači bacili topovske udare pod njihova kopita, a oni se nisu ni pomerili. Onda sam primetila da su svi okrenuli glave ka meni, a u očima sam im videla pitanje: "A gde su naši zob i šećer?". Kada misle da su trudom zaslužili ekstra poslasticu, u stanju su da dođu pred kancelariju ili gurnu glavu kroz prozor. Zato u obaveznu prateću opremu konjičke policije spada kutija šećera u kockama.

 

 

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

KOJA JE CENA SLOMLJENOG DEČJEG SRCA? Kako su Hrvati, Bugari i Slovenci rasplakali mališane iz Srbije