ALEKSANDAR DOSTOJAN OCA PETRA: Mladi suveren hrabro je breme uzeo na sebe i do kraja nije klonuo

Arčibald Rajs

02. 02. 2021. u 18:00

IMA u Švajcarskoj jedna patriotska pesma, spevana u kritičnom času po zemlju, i koja kaže: "Sinovi će biti dostojni otaca, razvijte se, zastave, razvijte se, zastave!"

АЛЕКСАНДАР ДОСТОЈАН ОЦА ПЕТРА: Млади суверен храбро је бреме узео на себе и до краја није клонуо

Foto Arhiva

Sin je bio dostojan oca i, u njegovoj ruci, zastava se mogla gordo viti! Aleksandar Karađorđević bio je princ-vojnik koji se, ni u jednom času, nije hteo odvojiti od svoje vojske i koji je delio sa njom sve patnje, sve bede, ali takođe i sve slave. U ovom ratu koji je digao tolike narode jedne protiv drugih, bila su samo dvojica šefova države koja su tako radila: princ-regent Srbije Aleksandar i kralj Belgijanaca Alber. Istorija, a naročito narod, to neće zaboraviti.

Princ Aleksandar bio je vrlo mlad kad je celo breme odgovornosti jednog rata, kakav svet nije još nikad video, primio na svoja pleća. Ovaj mladi suveren hrabro ga je uzeo na sebe i do kraja nije klonuo. Očeličen već u balkanskim ratovima, ovaj mladić u 26. godini imao je iskustvo jednog starca. On je prošao kroz sve nesreće, ali to ga nije učinilo ogorčenim, nego sažaljivim prema nesreći drugih.

NAJPRE u Valjevu, zatim u Kragujevcu i, najzad, u Solunu, princ Aleksandar ostao je u Glavnom stanu sa kojim je svakodnevno sarađivao. Ali on se nije zadovoljavao da tako prati iz pozadine operacije. On je stalno odlazio iz Valjeva na front, u prvu liniju, da se uveri o svemu. Na Solunskom frontu on je delio svoje vreme između fronta i Glavnog stana u Solunu. U ovoj poslednjoj varoši on je živeo u vili jednog bogatog jevrejskog trgovca u ulici Misraki, vili nameštenoj sa groznim ukusom. Na frontu je imao svoju malu kuću, koja je bila škola u Baču, i svoju kolibu na položajima Jelaka, položajima koje je bombardovao neprijatelj.

Najzad, pre poslednje ofanzive, engleski general Majln poklonio mu je jednu drvenu kolonijalnu baraku, zvanu "bengalo", koju je preneo u Bukovik, na podnožju Kajmakčalana, i tu se zajedno smestio sa Glavnim stanom. Pešice i na konju, mogli ste sresti princa Aleksandra svuda na položajima. Većinom ga je pratio samo jedan njegov ordonans-oficir Trifunović, Aca Dimitrijević, Trifunac, Boško Čolak-Antić ili Damjanović.

Aktivna bugarska špijunaža

JEDNOG dana, u Bitolju, dotrčao je žandarm da javi da je princ-regent stigao i da se nalazi pred bivšim austrougarskim konzulatom, gde je imao običaj da odsedne. Vrata su na konzulatu zaključana, a nikako ne može da se pronađe ključ. Međutim, pronalazimo vrata koja su otvorena. Smestili smo se u jednoj sobi u prizemlju, koja nije postradala od bombardovanja. Ali tek što smo seli za sto, Bugaro-Nemci počeli su da bombarduju i njihovi projektili okružuju kuću iz bliza. Radoznao, iziđem na vrata koja vode u baštu. Pa da, nema sumnje, gađaju kuću. Bugarska špijunaža je aktivna. Najednom, regent se stvori pored mene. To nije bez opasnosti, granate padaju svuda i njihova parčad udaraju u zidove naše kuće."Visočanstvo, treba se vratiti u kuću, ne treba ostati ovde", rekoh. "Zašto? Vi ste tu, zašto onda ne bih i ja ostao?", odgovorio mi je on.

IMAO sam čast i uživanje da budem na frontu često zajedno sa princom-regentom Aleksandrom i on mi je rekao da smatram njegov logor u Jelaku kao "svoj hotel" ako tuda budem prolazio. Svaki put našao sam ga orna, jednostavnog, dobrog druga. Šetajući pešice, princ je voleo da razgovara s običnim vojnicima i, ako su ga svi srpski vojnici poznavali, bilo je mnogo francuskih vojnika koji su ga smatrali za običnog mladog pukovnika. Tako jedne večeri, u okolini Jelaka, princ je šetao sa mnom po jelovoj šumi koju su pomalo iskasapile vojničke sekire.

Došli smo u logor teške francuske artiljerije. Vojnici su baš jeli svoju supu. Princ im se približio i zapitao da li su jelo i piće dobri. "Jeste, gospodine pukovniče", kazao mu je narednik, "ako vam srce želi, založite se s nama. To bi nam činilo uživanje". Princ, izvinjavajući se da nije gladan, pitao ih je da li je njihov "pinar" (vino) dobar. "To je "pinar", odgovorili su mu, "nije kao burgunder". "Vi mnogo volite burgunder?" "Kako da ne volimo, ali njega nema na frontu." "Možda ima", kazao je princ i oprostio se sa vojnicima. Posle pola sata, jedan gardist je doneo za Francuze poalije, deset butelja pravo starog burgundera.

REGENT Aleksandar dao je svojim vojnicima najbolji primer hrabrosti. Neprežaljeni Ogist Bop, francuski ministar za vreme povlačenja kroz Albaniju, dao je o tome sliku jednostavnu, ali jedinstvene veličine u svom delu: Sa srpskom vladom. Neka mi bude dozvoljeno da ga ovde citiram:

"Na plaži (u Medovi), usred gomile koja vrvi, između zavežljaja materijala koje francuski mornari nastoje do poslednjeg časa da evakuišu, kralj i regent sede na sanducima. Iz svoje barake admiral Trubridž naredio je da im se donesu stolice i duga tri sata oni su ostali tamo, pričajući. O čemu su razgovarali? Šta razmišljaju u svojim dugim ćutanjima, rečitijim od reči? Najposle, torpiljer je spreman i kralj se može ukrcati.

Svi su brodovi otišli, ali regent je ostao na albanskoj obali.

Jedan deo njegove vojske još je u opasnosti; on ne napušta svoje poslednje vojnike koji idu putem prema Draču; njihova sudbina biće i njegova. On prolazi, miran, usred njih; njihova iskušenja ublažava njegova pojava; njihova surova rezignacija očeličava njegovu hrabrost.

Bolujući još od posledica jedne operacije koju je morao izdržati nekoliko dana pre napuštanja Skadra, on se teško drži na konju; katkad dopušta da ga nose. Jednostavno, plemenito, on prati svoju vojsku na njenoj Kalvariji."

PRINC-regent Aleksandar bio je pravi drug prema svojim vojnicima i svojim oficirima. Koliko lepih večeri smo proveli kod njega, bilo u njegovoj kući u Solunu, bilo u trpezariji, sagrađenoj od debala na Jelaku! Svaki izlišan protokol bio je izostavljen. Za njegovim stolom čovek je sretao bez razlike srpske ili savezničke oficire svih činova.

Često je bilo veoma veselo, jer je Balugdžić, ministar Dvora od 1917, stvarao raspoloženje, a princ kadgod nije mrzeo da se prošali sa svojim gostima. Za stolom je takođe bio poneki put u Solunu pesnik Ivo Ćipiko. Čovek od velikog dara, Ćipiko je bio strahovita cicija i, uz to, ogromna izelica koji je voleo dobre stvari. Stoga je puštao srcu na volju kad je bio pozvan kod princa. Kad bi se nagnuo nad svoj pun tanjir, on nije više video ništa drugo i nije čuo više ništa. Ali, princ jede brzo i njegova posluga je naviknuta da dosta brzo diže tanjire. Trebalo je tada videti očajni pogled koji je Ćipiko bacao kad su dizali tanjir koji još nije bio prazan. Regent se sažalio na njega i naredio da svaki put kad je Ćipiko tu, treba čekati dok ne očisti tanjir. Isto tako, naredio je da se ostavi, posle večere, jedna butelja Šartreza sa čašom u jednom diskretnom ćošku sobe da Ćipiko može da pije koliko hoće. Posle jela, bilo u Solunu, bilo na frontu u Baču ili na Jelaku, igra se "bridž". Princ je hteo da me nauči, ali ja nikad nisam ništa razumeo. Katkad je bilo smešno gledati igrače "bridža". Princ Aleksandar ostajao je uvek hladan, ali nije bilo isto s drugim igračima, kapetanima Starčevićem i Petronijevićem, na primer. Tu su padali krvavi prekori partneru koji je učinio neku grešku.

SUTRA: Srbija zemlja velikih podviga

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna