PEGAVI TIFUS NAPADA SRBIJU: Pred svirepim zločinima je nemoguće ostati neutralan

Arčibald Rajs

17. 01. 2021. u 18:00

NOVEMBAR 1914. video je pokušaj revanša Austro-Mađara za njihov poraz na Jadru i na Ceru. Poćorekove trupe već su se smatrale pobedonosnima i bile zauzele prestonicu, kad ih je strahovita metla sa Kolubare i Rudnika počistila kao plevu.

ПЕГАВИ ТИФУС НАПАДА СРБИЈУ: Пред свирепим злочинима је немогуће остати неутралан

Srpski vojnici na frontu

Preneraženi svet prisustvovao je ovoj gotovo neverovatnoj pobedi srpskih vojnika-seljaka koji nisu više imali municije i koji su proterali neprijatelja, okrećući protiv njega njegove sopstvene topove. Držanje starog kralja, koji je sišao u rovove da pobedi ili da umre sa svojim vojnicima, ostaće legendarno. A zatim strašno iskušenje tifusa svirepo je desetkovalo pobedonosnu vojsku i građansko stanovništvo.

Ja sam krajem godine činio dug izlet po južnoj Srbiji duž bugarske granice, upućen od nadležnih vlasti da ispitam da li sofijske optužbe, ponavljane neprestano kod saveznika Srbije, imaju osnova ili ne. To je bio moj prvi intimni dodir sa južnom Srbijom koja mi je postala tako draga. Zatim, trebalo je da izradim izveštaj o zverstvima koja su počinili Austro-Mađari u prvoj fazi rata. Da to učinim, trebalo mi je mira, koji sam mogao naći samo kod kuće u Lozani.

OTPUTOVAO sam, dakle, za Švajcarsku i, za malo vremena, moj izveštaj, objavljen kasnije, bio je gotov. Ipak, mir koji sam uživao u Švajcarskoj, bio je tek vrlo relativan. Za sve vreme boravka kod kuće bio sam žučno napadan od savezničkih neprijatelja i njihovih pristalica. Povrh toga, nedela neprijatelja Srbije izgledala su tako neverovatna najboljim prijateljima saveznika, pa čak i samim saveznicima, da im je trebalo neprestano iznositi dokaze, dokumente na konferencijama, u publikacijama i u drugim manifestacijama. Posle povlačenja kroz Albaniju bio sam po drugi put u Švajcarskoj, dakle u neutralnoj zemlji, i ne kolebam se da kažem da je, za borca, boravak u neutralnoj zemlji bio mučniji od boravka na frontu.

Čim sam završio svoj rad u Lozani, otputovao sam za Pariz gde je "Alians Fransez" tražila od mene da održim jednu konferenciju na Sorboni sa temom: o ponašanju Austro-Mađara u Srbiji, u koju su upali. Šta je bila ova konferencija, nekoliko Srba koji su joj prisustvovali, još će se sećati. Retko sam video slično oduševljenje kao ono koje je vladalo u ogromnoj sali. Počeo sam svoju konferenciju rečima: "Pred zločinom nema moguće neutralnosti!" Ova fraza je ostala tipična kroz ceo rat i neprestano su je citirali, ne sećajući se više odakle je ona došla i ko ju je prvi izgovorio.

FRANCUSKA vlada i Glavni Stan pozvali su me da obiđem francuski front. Sa uživanjem sam prihvatio ovu ponudu. Došao sam u dodir sa šefovima koji su postali slavni kasnije, kao Peten. Odmah posle ove posete otputovao sam za Srbiju i, prvih dana meseca aprila, bio sam u Kragujevcu, novom Glavnom Stanu srpske vojske.

Čim sam se iskrcao iz voza na kragujevačkoj stanici sa njenim jedinim acetilenskim reflektorom koji je, kad padne noć, imao za dužnost da osvetljava celu stanicu, imao sam utisak da ima neke promene, a da nisam mogao znati u čemu je ona. Video sam zatim da to dolazi od toga što je vojno i građansko osoblje u Glavnom Stanu znatno mnogobrojnije nego u Valjevu i da nismo više sami. Saveznici su uputili mnogobrojne misije. Sada kad su Srbi izdržali sami veliki neprijateljski udarac, saveznici su počeli da se njima bave. U Valjevu smo bili kao u porodici; u Kragujevcu je trebalo paziti na protokol.

Tifus je još bio u punom jeku, istina, u opadanju. Više se nisu viđala kola jedna za drugima, natovarena grubo slupanim sanducima pomoću nekoliko dasaka i koji su imali umesto dna, da bi se uštedelo drvo, nekoliko letava između kojih su se pomaljale noge mrtvaca. Ali mrtvaci su još uvek bili mnogobrojni i u groblju, proširenom preko mere, grobari su kopali rake od zore do mraka.

BILE su tri vrste tifusa koji je besneo među vojnicima i građanima: pegavi tifus, trbušni tifus i povratni tifus. Najviše života pokosio je pegavi tifus koji su doneli Austro-Mađari prilikom svoje ofanzive od novembra i decembra, ofanzive koja se preobrazila u bekstvo bez obzira, u "dobro izvršeno strategijsko povlačenje" kako su leporečivo govorili zvanična saopštenja Beča i Pešte. Uostalom, Austro-Mađari su isto tako obdarili ovom strašnom bolešću svoje bugarske prijatelje, koji još nisu bili u objavljenom ratu, ali koji su već bili saučesnici. Uistinu, u političkom cilju koji je lako pogoditi, vlada Franca Josifa uputila je u Bugarsku srpske zarobljenike, rodom iz Južne Srbije i oni su, pošto su se dugo vukli po zaraženoj zemlji, doneli klicu bolesti u zemlju Ferdinanda Verolomnog.

EVO statistike tifoidnih bolesnika u srpskoj vojsci od 1. januara 1915:

1. januar 1915: 360 slučajeva pegavog tifusa, 871 trbušnog, 6.604 povratnog;

1. februara 1915: 2.194 pegavca, 1.933 trbušnog, 6.604 povratnog;

1. marta 1915: 5.361 pegavca, 1.661 trbušnog, 8.045 povratnog;

1. aprila 1915: 7.530 pegavca, 1.109 trbušnog, 5.867 povratnog;

10. aprila 1915: 6.317 pegavca, 979 trbušnog, 3.918 povratnog.

KAFANE PRETVORENE U BOLNICE

GOTOVO sve malo važnije kafane bile su pretvorene u ambulante za ubrizgavanje, ili u bolnice gde se neguju stari ranjenici. Nema više novih ranjenika, jer, posle batina koje su dobili u mesecu decembru, Austro-Mađari se drže vrlo mirno i, u pogledu ratnih operacija, izmenjuje se po koji metak s jednog položaja na drugi, a s vremena na vreme bombarduje se Beograd, te ginu žene i deca. Ali beogradski ranjenici ne dolaze u Kragujevac. U kafani kod "Šiška" ima 27 bolesnika, kod "Šumadije" 30, u gimnaziji 394 i t. d. To su, kao što sam rekao, stari ranjenici i među njima ima vrlo mali broj onih koji boluju od tifusa. Njih neguju u naročitim barakama.

BLAGODAREĆI preduzetim merama i oslabljenju virusa, koje dolazi uvek za vreme cele epidemije, strahovita smrtnost koja je u početku dostizala do 30%, bila je pala na 15%, a 24. aprila u Kragujevcu je bilo samo 695 obolelih od pegavca. Ali četvrtina srpskih lekara, već inače malobrojnih od objave rata, ostavili su živote na svom bojištu pored svojih bolesnika. Među ovim herojima dužnosti i samoodricanja nalazi se takođe jedan švajcarski lekar koji je pohitao u pomoć Srbiji, dr Ernst iz Berna. On je do poslednjega časa negovao svoje sopstvene kolege, i pao je mrtav pored kreveta jednog svog bolesnika. Iako je njegov grob dugo zaboravljen, srpski narod će umeti da se seti ovog usamljenog groba gde počiva zauvek jedan čovek daleko od svoje otadžbine, čovek koji se žrtvovao iz prijateljstva za svetu stvar na krst razapete Srbije.

Pegavi tifus predstavljao je još jednu opasnost: da su, kod ranije ranjenih vojnika, stare rane počele da se gangrenziraju i jadnici koji su se oteli od tifusa - umirali su od gangrene. Vaši, ova ratna rana, bile su prenosioci klice ove bolesti. Stoga je ova odvratna životinja bila neumoljivo gonjena. Bilo je zabranjeno rukovanje. Sudovi puni rastvora sublimata bili su namešteni u svakom lokalu gde su se ljudi sastajali. Kafane i restorani bili su otvoreni samo od 7 do 9 sati ujutro, od 11 do 14 i od 8 do 22 sata. Patosi su ribani sa smesom od zejtina i petroleja, a kafanske sale bile su okrečene.

SUTRA: A ČESTITIH ŠKOTSKIH ŽENA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Novi Samsung Neo QLED televizori pomeraju granice kućne zabave