"BRATSTVO I JEDINSTVO" POROĐAJNA MANA: Hronologija nastanka šovinističkog masovnog pokreta u Hrvatskoj

DRUGA Titova Jugoslavija od stvaranja je patila od onoga što se može nazvati prirođenom porođajnom manom, svu svoju legitimnost bazirala je na tvrdnji da je rešeno nacionalno pitanje i da je "bratstvo i jedinstvo" nastalo u toku Narodnooslobodilačke borbe temelj na kome je izrasla nova država i sve njene institucije.

Fotografije: Stevan Kragujević, dokumentacija "Novosti" i Borba, Tanjug i "Vikipedija"

Da taj ključ na kome se bazirao gotovo celokupan politički sistem, ne fukcioniše najbolje, osećalo se od samog oslobođenja, a na svetlost dana izbio je pojavom hrvatskog proleća šezdesetih godina i samim početkom sedme decenije prošlog veka. To nasleđe iz partizanskog razdoblja temeljno je uzdrmano i nikada se nije oporavilo, do tragičnog i krvavog kraja te zemlje.

MASPOK (skraćenica za Masovni pokret) ili Hrvatsko proleće je naziv za politički pokret koji se javio u Hrvatskoj posle Brionskog plenuma i likvidacije Aleksandra Rankovića iz javnog života. Ako se u hronologiji nekih događaja neki datum može smatrati formalnim početkom, onda je to u ovom slučaju pojava Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja je obelodanjena 9. marta 1967. godine. Tekst Deklaracije konačno je oblikovan i prihvaćen na sednici Upravnog odbora Matice i objavljen je u nedeljniku "Telegram". Deklaraciju su potpisale sve bitne kulturne i naučne ustanove Republike uz podršku najistaknutijih intelektulaca i učesnika u javnom životu, među kojima je bio i Miroslav Krleža, u to vreme sigurno jedna od najuticajnijih ličnosti, i čak član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH). Po svome značenju i cilju, Deklaracija je istovremeno bila naučni, kulturni i politički dokument, kojim se zahtevao ravnopravan položaj hrvatskog jezika u federaciji. Deklaracijom je zapravo bila zahtev da se na teritoriji ove republike isključivo govori hrvatskim jezikom i upotrebljava samo latiničko pismo i da to bude uneto u Ustav Jugoslavije.

Vladimir Bakarić, Fotografije: Stevan Kragujević, dokumentacija "Novosti" i Borba, Tanjug i "Vikipedija"

Miloš Žanko, Fotografije: Stevan Kragujević, dokumentacija "Novosti" i Borba, Tanjug i "Vikipedija"

Dražen Budiša, Fotografije: Stevan Kragujević, dokumentacija "Novosti" i Borba, Tanjug i "Vikipedija"

dr Ivan Supek, Fotografije: Stevan Kragujević, dokumentacija "Novosti" i Borba, Tanjug i "Vikipedija"

Objavljivanje teksta Deklaracije u javnosti i medijima izazvalo je burne reakcije. Nisu izostali napadi na njen sadržaj i njene potpisnike. Opšte raspoloženje najbolje ilustruje izjava Vladimira Bakarića: "Deklaracija je neprijateljski akt". U iznetim kritikama nije bio pošteđen ni Krleža, koji nije hteo da povuče potpis već je dao ostavku na članstvo u Centralnom komitetu. Međutim, nekoliko godina kasnije, u jednom razgovoru sa Titom rekao je da je to njegova najveća greška u životu.

POSEBNO nezadovoljstvo na pojavu ovog dukumenta iskazivao je Miloš Žanko, potpredsednik Savezne skupštine i član CKH. Ovaj Dalmatinac iz Splita, zajedno s Antunom Biberom obilazio je zagrebačke opšine i upozoravao kakve sve probleme može da proizvede Deklaracija. Ni Beograd nije prećutao ovaj zahtev predstavnika hrvatske elite. U jednom krugu srpskih književnika pripremljen je i objavljen odgovor pod nazivom Predlog za razmišljanje, u kome se zahtevalo obavezno uvođenje ćirilice i ekavice u jezik Srba u Hrvatskoj i Bosni Hercegovini. Deklaracija, koju je prećutno podržao i jedan broj političara bio je početni signal i veliki pomak za određeni sloj pripadnika hrvatskog društva sklonih svakojakim nacionalnim posebnostima i separatizmu.

Sledeći važan iskorak bilo je savetovanje opšinskih sekretara Hrvatske u CK SKH 28. i 29. maja 1968. godine kada su otvorena brojna pitanja o položaju Hrvatske u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji (SFRJ). Na dnevnom redu ovog, a docnije gotovo svih političkih razgovora bio je zahtev za jačanje hrvatske samostalnosti.

To su godine u kojima dolazi do usvajanja prve grupe amandmana na Ustav iz 1963. kojima se federaciji oduzima pravo investiranja, osim po posebnim zakonima, ali za svaku investiciju posebno. Te su izmene učinjene s ciljem da se deo funkcija federacije prenese na republike i pokrajine.

EDVARD Kardelj, koga je Tito postavio na čelo Komisije za ustavne promene, već dugo je radio na novom setu amandmana s ciljem da se oslabi savezna vlada i ojačaju privredna i politička prava republika. Na sastanku sazvanom na tu temu 8. jula 1970. godine izjavio je da je njemu svejedno hoće li Jugoslavija biti federacija, unija država ili konfederacija. To je hrvatskom partijskom rukovodstvu na čelu sa Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom bio vetar u leđa za ostvarivanje svojih ideja o suverenitetu i državanosti njihove republike.

Koji mesec kasnije, oktobra 1970, oglašava se ponovo Kardelj i obelodanjuje treći predlog preobražaja ustavnog uređenja, a to je trebalo da bude novi ugovor između šest republika i dve pokrajine. Reč "konfederacija", doduše, nije ponovio, ali je predložio da nosioci suvereniteta budu republike.

Savka, Mika i Tito, Fotografije: Stevan Kragujević, dokumentacija "Novosti" i Borba, Tanjug i "Vikipedija"

Važnu ulogu u hrvatskom proleću odigrala je i Matica hrvatska (MH). Matica je 1970. godine prihvatila program u kojem je proglasila pravo i dužnost da se brine o ekonomskim i političkim pitanjima. Prema izjavama njenih vodećih članova, organizacija je radila na buđenju nacionalne svesti i drugom hrvatskom preporodu, na oslobađanju i osamostaljelju Hrvatske. Delatnost Matice hrvatske često je bila u bliskoj koordinaciji s društveno-političkim organizacijama, posebno sa Socijalističkim savezom radnog naroda Hrvatske, čiji su rukovodioci takođe, bili pobornici ideja vođstva Saveza komunista Hrvatske pod Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom.

U rad Matice bili su uključeni vodeće ličnosti, intelektualci, pa i politički funkcioneri. U vrlo kratkom razdoblju, do kraja 1971, godine povećala je svoje članstvo na oko 50.000. Imala je 55 ogranaka i 18 povereništava, a u osnivanju je bio još 31 ogranak. Uz to je imala 11 zvaničnih društava i 23 društva prijatelja Matice hrvatske u inostranstvu. Matica je 1971. u Zagrebu izdavala jedne novine i pet časopisa, a izvan Zagreba 11 časopisa i četiri zbornika u 15 centara. "Nakladni zavod" Matice hrvatske štampao je oko 300 knjiga godišnje. Ideje ove organizacije su plasirane preko ovih izdanja, a najznačajniji su bili nedeljnik "Hrvatski tjednik" i časopisi "Kolo" i "Kritika". "Hrvatski tjednik" pokrenut je 16. aprila 1971, a u uvodniku je pisalo da se sada postavlja pred hrvatski narod "dovršenje duhovne i teritorijalne integracije njegovog nacionalnog bića". Prvi broj je štampan u tiražu od 35.000 primeraka, a posle tridesetak brojeva prodavano je 180.000 primeraka.

MATICA je osnovala i Komisiju za povijest, koju je vodio Franjo Tuđman, a bila je zadužena za suorganizaciju i pripremu programa važnih godišnjica. Angažman pojedinaca iz te komisije premrežavao je mnoge institucije. Održavali su javna predavanja i organizovali savetovanja o potrebi izmene istorijskih udžbenika.

Književnik Vlade Gotovca je u oktobarskom broju 1969. godine revije "Kritika" oštro napao Jugoslaviju, pri čemu je "stvarnost" i "svakidašnjicu" Hrvatske unutar federacije prikazao kao "prljavu, ludu, besnu, bezglavu, grotesknu, tragičnu, kretensku". Miloš Žanko, jedan od sedmorice potpredsednika Savezne skupštine i član hrvatskog CK, koji je već od februara upozoravao na nacionalističku i šovinističku opasnost, koja se širi Hrvatskom, nije mogao da pređe preko ovog Gotovčevog teksta, ušao je u polemiku sa njim, međutim, "Vjesnik" i "Vjesnik u srijedu" nisu želeli da objave njegove tekstove. Žanko se obratio "Borbi", gde je između 17. i 23. novembra 1969. godine izašao njegov duži tekst pod naslovom "U toj nacionalističkoj ludosti ima sistema". U svom odgovoru Žanko se obračunao s "nacionalističkim i reakcionarnim" strujama koje se profilišu u Zagrebu pod okriljem Matice hrvatske, nekih njenih listova i dela Katoličke crkve. Partijske vlastodršce je optužio da ne znaju da obuzdaju "povampireni hrvatski nacionalizam", nego ga čak podržavaju.

Zagrebačka katedrala, Fotografije: Stevan Kragujević, dokumentacija "Novosti" i Borba, Tanjug i "Vikipedija"

Komentar Mike Tripala, na ovu seriju tekstova je bio da se ona uklopila u smišljenu unitarističku kampanju protiv hrvatskog rukovodstva.

DVA meseca kasnije, 15. janura 1970. godine održana je čuvena Deseta sednici CK SKH. U trodnevnoj raspravi, osudom unitarističkog jugoslavenstva i saveznoga centralizma, dobijen je novi snažan zamah dotadašnjim tendencijama jačanja hrvatske državnosti i nacionalnog identiteta. Na osnovi toga odmah je dobila epitet istorijskog događaja. Bitna je novost u političkom delovanju bio televizijski prinos sednice. Politika SKH, o kojoj su građani relativno malo znali jer se kreirala na zatvorenim sednicama hrvatskog i jugoslavenskog vrha, sada je preko malih ekrana ušla u gotovo svaku porodicu. Sve referate, priloge i diskusije "Vjesnik" je objavio u celosti, bez ikakve autorizacije.

Tako je ovaj partijski skup postao politička platforma o položaju Hrvatske u Jugoslaviji i o predstojećoj reformi federacije.

Deseta sednica završena je jednoglasnom osudom Miloša Žanka. Titovo sponzorstvo nad Desetom sednicom potvrdio je kasnije i sam Tripalo koji je u svojim memoarima objavio da je na kraju ove sednice Savka Dabčević Kučar, u prisustvu desetak vodećih hrvatskih političara, pozvala Tita i pročitala mu predlog zaključaka Desete sednice koje je on uz malu dopunu odobrio. Tražio je da se, pored Žanka, osude i snage koje stoje iza njega i da se unapred, bez ikakve rasprave u Izvršnom birou ili Predsedništvu SKJ, kaže da je novi "kurs CK SK Hrvatske i kurs CK SKJ!

Po tvrdnji Dušana Bilandžića, Tito pre 10. sednice šest sati razgovarao sa Žankom i podsticao ga u njegovoj borbi protiv nacionalizma. Ovaj detalj spominje u svojim memoarima i Savka Dabčević Kučar. Takva atmosfera obeležavala je tadašnju političku scenu.

Krajem januara 1970. godine Žanku je oduzet mandat predstavnika Hrvatske na stalnoj jugoslovenskoj partijskoj konferenciji, a u aprilu smenjen je sa svih ostalih funkcija.

Februara te 1971. hrvatski ekonomista Šime Đodan je za sve nevolje koje su postojale u Hrvatskoj optužio Jugoslaviju i Beograd. Govorio je da se u doba austrougarskog cara Franca Jozefa 55 odsto hrvatskog dohotka slivalo u inostranstvo, za vreme kralja Aleksandra i kneza Pavla Karađorđevića 46 odsto, a da se u novoj Jugoslaviji taj iznos popeo na 63 odsto:

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije