NISKA MRŽNJE DUŽA OD VEKA: Srbi između rimokatoličkog klerikalizma i albanskog nacionalizma

Ljubodrag Dimić

26. 02. 2021. u 17:14

JUGOSLAVIJA je nacionalno i religijski predstavljala složenu državu. Život u takvoj državi bio je novo iskustvo za srpski narod iz Srbije i njegovu političku elitu.

НИСКА МРЖЊЕ ДУЖА ОД ВЕКА: Срби између римокатоличког клерикализма и албанског национализма

Demonstracije povodom Konkordata 1937. godine

Sabiranje i međusobno upoznavanje vekovima razdrobljenog srpstva bilo je praćeno uporednim procesom upoznavanja Hrvata (23,9% populacije prema popisu iz 1921), Slovenaca (8,5%), Nemaca (4,3%), Mađara (3,9%), Šiptara (4,0%) i sticanja iskustava u zajedničkom životu sa katolicima (39,4%) i muslimanima (11,1%). Nesumnjivo da je život u zajedničkoj državi ubrzao emancipaciju srpskog naroda, ali ga je i suočio sa brojnim teškoćama koje nije uspeo da reši u celom veku. Posebno je potrebno spomenuti mučno i tragično iskustvo sa rimokatoličkim klerikalizmom koji se u dva maha pojavio kao inspirator i generator genocida nad Srbima, kao i fanatično nastojanje albanskog nacionalizma da na srpskim istorijskim prostorima izgradi svoju državu.

Rimokatolički klerikalizam - kao instrumentalizovana politika crkve koja osnovnim faktorom identifikacije označava dvostruki identitet vernika (katolički i nacionalni), katolicizam predstavlja jedinim okvirom u kome se može razvijati nacionalna svest, zahteva kontrolu celokupnog društvenog života vernika i presudno utiče na formiranje društvene svesti vernika - nikada se nije odrekao sna da "zaore istočnu njivu" i izvrši pokatoličenje celokupnog srpskog naroda (da ih vrati "u vjeru svojih otaca"). Klerikalizam Rimokatoličke crkve najdirektnije je ugrožavao državu koju su Srbi stvorili i njihovo etničko biće.

NASTOJANjEM da u modernoj državi, kakva je bila Jugoslavija, preko čitavog sistema bratovština, kongregacija, katoličkih društava, verskih škola, katoličke štampe, stvore "unutrašnju katoličku državu" podređenu svešteniku i njegovoj zapovedi, kontroli crkve, disciplini i poslušnosti bilo je, u svojoj suštini, negiranje države. Izričit zahtev da katolici poštuju samo zakone crkve značio je građansku neposlušnost prema državi čiji se zakoni nisu slagali sa "Zakonima svete stege". Obaveznost čitanja verske štampe i verske knjige, zahtev da u celom vaspitanju i obrazovanju dominira učenje Rimokatoličke crkve isticao je stav militantnog katolicizma da čovek nije samostalan i da je dužnost crkve da ga vodi i organizuje. Klerikalizam je u celokupni društveni život uvodio ustanovu verske zabrane i kontrole. Radikalno vraćanje katoličkim načelima i katoličkoj restauraciji društva "svim sredstvima i na svim nivoima" pogađalo je i okolno pravoslavno stanovništvo.

Zahtevi Katoličke akcije da "katolici postanu katolici" (stvoriti katolički osećaj, govoriti i raditi katolički), ideje o sabiranju svetskog katolicizma, pokatoličenju "kugle zemaljske", razvijanju unutrašnjeg religijskog života povećavali su versku gorljivost, fanatizam, isključivost i nagoveštavali obnavljanje aspiracija o univerzalnoj moći rimske crkve. Na prostoru Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, gde su Srbi i Hrvati izmešano živeli, to je značilo prozelitizam i pojačavanje međusobnog nepoverenja.

Masovno pokrštavanje Srba u Dubici

INTEGRACIJA jugoslovenskih katolika značila je dezintegraciju jutoslovenske države. Tendencija brisanja tragova srpskog prisustva na prostoru Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, izražena preko krivotvorenja dokumenata, fabrikovanja falsifikata, preuzimanja lingvističkog i književnog nasleđa, rušenja spomenika kulture, spaljivanja biblioteka i svakog vida "memorije društva" u XX veku dobila je na intenzitetu. Sporovi crkve i države oko školskih zakona, udžbenika, mesta veronauke u školskom procesu, položaju sveštenika u školi, postavljenju biskupa, formama opštenja biskupa sa Vatikanom, zloupotrebi crkve u političke svrhe, smislu postojanja i antidržavnoj delatnosti Hrvatskog orla, Križara, Hrvatskog junaka, pisanja rimokatoličke štampe, zakona o Sokolu kulminirali su direktnim sudarom oko Konkordata.

Od nepriznavanja ustava jugoslovenske države do srastanja militantnog klerikalizma i fašizma (klerofašizam) postoji linija permanentnog rušenja države i pritiska na stanovništvo druge nacionalnosti i vere. To je bio samo uvod u genocid čije je "zrenje" i "žetvu" Rimokatolička crkva pripremila. Likvidacija, logorovanje, stratišta, nasilno prekrštavanje, iseljavanje pravoslavnog elementa sa prostora NDH, zabrana ćirilice, nisu nailazili na protest rimokatoličkih biskupa. Nakon 1945. godine kajanje za počinjeni zločin je izostalo. Prisustvo i adaptacija klerikalizma u godinama 1945-1990. značila je pripremu za novu istorijsku situaciju. Iskustvo sa rimokatoličkim klerikalizmom koštalo je Srbe u XX veku više stotina hiljada života i neprocenjivo mnogo uništenih kulturnih i materijalnih dobara.

ZATVORENOST albanskog društva i sugestivna moć ideje o "velikoj Albaniji" koja je okupirala sve njegove misli i energije bili su suprotstavljeni, u celom XX veku, postojanju jugoslovenske države i opstanku srpskog naroda na njegovim istorijskim teritorijama. Albansko stanovništvo činilo je, u tek osnovanoj Kraljevini SHS, jednu od brojno najvećih i kulturno najzaostalijih nacionalnih manjina. Prema podacima popisa stanovništva od 31. 1. 1921. godine, na teritoriji Kraljevine živelo je 441.740 Albanaca, najvećim delom naseljenih na prostoru kosovske, skopske, zetske, raške i bitoljske oblasti. Bilo je to društvo opterećeno postojanjem složenih patrijarhalnih, plemenskih, bratstveničkih i porodičnih odnosa, životom u fisovima i kućnim zadrugama, spontanom okrenutošću regulama, formama udruživanja i solidarnosti svojstvenim patrijarhalnoj sredini. Društvo dovoljno samo sebi i apriori suprotstavljeno državi i vladavini zakona, Arhaična shvatanja, etičke i moralne norme ponašanja, mišljenja i reagovanja kolektivne zajednice negovale su svest o legalnosti sticanja imovine pljačkom, okupacijom tuđih teritorija i poseda, samovlašću, pravom jačeg na otimačinu.

Od važnosti za razumevanje agresivnog ponašanja albanske populacije svakako je i razumevanje etike plemenskog čoveka koja počiva na ubeđenju o nužnosti života u zajednici, smatra vrlinom sve što je od trenutnog interesa za pleme i njegove pripadnike. Ustanova vladarskog i starešinskog sloja (age, begovi, starešine, gospodari kuća) koji se "za sve pita" i odlučuje o sudbini mnoštva, odnosi koje reguliše obaveznost odluka bratstveničko-plemenskih skupština i međuplemenskih nagodbi, poslušnost kao temelj života u užoj (porodica i kuća) i široj (bratstvo, pleme) zajednici, krvna osveta, regulisali su odnose unutar albanskog društva i isključivali državu.

MILITANTNOST islama i šerijat podsticali su verski fanatizam. U pitanju je bilo društvo u kome je vojnik svaki muškarac dorastao za oružje, svaka kuća stecište naoružanih ljudi grupisanih po bratstveničko-plemenskoj pripadnosti. Politički okvir takvom društvu davala je ideja o Albaniji četiri vilajeta (skadarski, janjinski, bitoljski i kosovski). Sve je to činilo državnu vlast u oblastima naseljenim albanskim stanovništvom slabom, a negde i nepostojećom.

Katolički fratri sa nacističkim pozdravom

Međuetnički odnos Srba i Albanaca, kako primećuju istraživači ove pojave, utkani su u proces dugog trajanja čije uzroke treba tražiti u različitim istorijskim iskustvima na istom geopolitičkom prostoru. Istrajavanje na očuvanju Osmanlijskog carstva, vezanost za turski integralizam i panislamističke ideje suprotstavilo je Albance srpskom narodu. Ideja o "velikoj Albaniji", rođena u krugu albanskih intelektualaca u Caritradu 1877. i saopštena na skupštini Lige za odbranu prava arbanaškog naroda godinu dana kasnije u Prizrenu, podrazumevala je stvaranje samostalne albanske države koju bi činili: 1. Južna Albanija sa Epirom i Janjinom; 2. Severna i srednja Albanija sa područjima oko Skadra, Tirane i Elbasana; 3. Makedonija sa gradovima Debrom, Skopljem, Gostivarom, Prilepom, Velesom, Bitoljem i Ohridom; 4. Kosovo sa gradovima Peć, Đakovica, Prizren, Mitrovica, Priština, Gnjilane, Preševo, Kumanovo, Novi Pazar i Sjenica.

NA TOM teritorijalnom okviru, kroz celi XX vek građeni su brojni projekti i projekcije etničke i teritorijalne Albanije i za njih traženi kreditori u krugu velikih sila zainteresovanih za prekrajanje političke karte Balkana (Osmanlijsko carstvo, Austro-ugarska monarhija, Italija, Engleska, Nemačka, SSSR, Kina, SAD). Opsednutost odbranom naznačenih teritorija, koje nikada i nisu bile u sastavu albanske države, posebio je počela da dobija oblike "patološkog neprijateljstva" nakon balkanskih ratova 1912-1913. Srbija, koja je povratak na istorijske teritorije platila sa 150.000 poginulih boraca i civila, označena je smrtnim neprijateljem albanske države. Taj animozitet kasnije se preneo i na jugoslovensku državu. O tome svedoče pobune iz 1913, 1915, 1918-1920, 1945, 1968, 1981, 1988, teror u ratnim vremenima 1915-1918. i 1941-1944. i u godinama kriza 1948- 1956. i 1997-1998, stalna anarhija, pljačka, granični incidenti i upadi, pogibije vojnika i civila, politička opstrukcija, negiranje države i njene vlasti, stvaranje paralelnih organa vlasti, delatnost kačačkih i terorističkih bandi i mnogo toga drugog. Rezultat migracija koje su u ratnim godinama punile prostor Kosova i Metohije albanskim stanovništvom, velikog nataliteta koji je doskora iznosio čak 27%, nesigurnosti, terora i zastrašivanja, nedovoljne brige države, internacionalističke svesti srpskih komunista i korumpiranosti i nemoći kasnije vlasti, višedecenijskog iseljavalja Srba jeste promenjena etnička slika prostora. U momentu kada je projekt o "velikoj Albaniji" nastao na prostoru označsnom kao "albanska zemlja", albansko stanovnipggvo je činilo oko 44% ukupnog stanovništva. Sto dvadeset godina kasnije prisustvo albanskog stanovništva u navedenim oblastima gotovo da prekoračuje 90 odsto.

SRPSKO društvo, kako primećuju pojedini istraživači, kao da je u XX veku "iskočilo iz svojih zglobova". Demografski istanjeno, genocidom i ratnim stradanjima dovedeno do egzistencijalnog minimuma, zahvaćeno unutrašnjim i spoljnim migracijama, suočeno sa učestalim gubljenjem identiteta, pola veka bez značajnog duhovnog i moralnog orijentira kakav je Srpska pravoslavna crkva, civilizacijski zastalo između tradicionalnog i modernog, delom urbanizovano a delom poseljačeno, ideološki fanatizovano, podeljeno i međusobno suprotstavljano, komunikaciono nepovezano, bez građanstva, u situaciji da mukotrpno je formira ali se lako odriče svoje elite, "oslobođeno" stega običaja i nespremno da se povinuje odredbama zakona, samo delom emancipovano velikom prosvetnom revolucijom XX veka, sviknuto na glad i oskudicu, nagriženo bolestima, srpsko društvo je tokom celog veka kasnilo za savremenošću, iskazivalo veliku zapuštenost, fatalnu razdrobljenost, frapantnu nepovezanost, nedozvoljenu neintegrisanost. Rasprostrto na neravnomernom tlu Jugoslavije kao da je umnogome samo sebi uskraćivalo budućnost.

STRADANjE PRAVOSLAVNE CRKVE ZA VREME I POSLE DRUGOG SVETSKOG RATA

GUBITAK DUHOVNE ORIJENTACIJE

RELIGIJA se u jugoslovenskoj državi javljala kao vododelnica nacija, što je posebno pogađalo srpsko nacionalno biće i odnarođivalo njegove nekada sastavne delove. Prema popisu stanovništva iz 1921, pravoslavnih je bilo 46,67%, rimokatolika 39,29%, muslimana 11,22% . Deset godina kasnije situacija je neznatno izmenjena, pa je procenat pravoslavnih povećan na 48,70%, rimokatolika neznatno opao na 37,45%, a muslimana iskazivao konstantu - 11,20%. Izražena religiozna zatvorenost, konfesionalna podvojenost i suprotstavljenost, kao i militantnost karakteristična za rubne delove u kojima se dodiruju velike civilizacije, presudno su uticali na lagano iščeznuće Srba katolika i otvaranje procesa odnarođivanja i nestajanja Srba muslimana.

Ante Pavelić sa franjevcima

Ujedinjenje od 1. decembra 1918. godine stvorilo je uslove za obnavljanje jedinstvene Srpske pravoslavne crkve. "Jedinstvena volja" zakonitih predstavnika crkve označila je, još krajem decembra 1918. godine, proces obnavljanja srpske Patrijaršije, koji je zvanično okončan septembra 1920. godine. Ujedinjena Srpska crkva zadržala je uzdržanost "prema novinama", posvetila se zakonodavstvu, obnovila zadužbinarstvo, reorganizovala administrativno-teritorijalnu organizaciju, prihvatila se uspostavljanja ozbiljnog školskog sistema na svim nivoima. Jačanje verskih osećanja naroda SPC je nastojala da ostvari putem pojačane delatnosti bogomoljačkog pokreta. Privrženost jugoslovenskoj državi i poštovanje njenih zakona jedna su od karakteristika ponašanja crkve prema državi. Spor je nastao samo u 1937. godini kada SPC nije iskazala spremnost da podrži konkordat sa Vatikanom.

PODRŠKA državnom udaru od 27. marta 1941. i odlučan stav da pristupanje Trojnom paktu "vređa čast, slavu i tradiciju našeg naroda, i to onda kada je narod gotov da ide do kraja" značili su početak stradanja koje je Srpsku pravoslavnu crkvu zadesilo u XX veku. "Zaslugom" okupatora i njihovih pomagača (Nemci, Italijani, Bugari, Mađari, Arbanasi, Hrvati-ustaše, Rimokatolička crkva) celina SPC je razbijena na osam delova, od kojih je svaki doživeo osobeno ali temeljno stradanje. Velike razmere imao je i teror partizanskog pokreta, posebno u poslednjim godinama građanskog rata. U ratnim godinama 1941-1945. sa ognjišta je proterano oko 600.000 Srba, ubijeno zato što je pravoslavne vere najmanje 500.000, prekršteno preko 250.000, iz parohija proterano preko 600 a ubijeno 650 sveštenika i monaha, opljačkano, zapaljeno i srušeno preko 1.000 crkava i manastira. Materijalna i kulturno-istorijska šteta je neprocenjiva. Srpsko pravoslavlje je gotovo satrto.

Satiranje sveštenika, pastve i crkvenih objekata nastavljeno je i nakon Drugog svetskog rata. O pritisku koji je Srpska pravoslavna crkva trpela u petnaest godina dugom periodu nakon rata (1945-1960) svedoči i podatak o godišnjem kažnjavanju, po raznim osnovama, oko 25% sveštenika. U tom periodu broj pravoslavnih episkopa je smanjen za 33%, sveštenika za 50% (ima ih svega 1.800), bogoslovija za 60%, broj đaka koji pohađaju pravoslavna učilišta za 75%, crkveni zemljišni posed je iznosio 12% nekadašnjeg. Proces ateizacije zahvatio je i verski tradicionalno orijentisano selo. Podaci partijskih komisija otkrivaju da se na pravoslavnom selu samo 5 do 10 odsto novorođene dece krsti, 10% umrlih sahranjuje po pravoslavnim obredima, 25% slavi slavu i Božić, i to većina bez religioznih sadržaja. Smanjivanje i svođenje na minimum duhovnog i moralnog uticaja Srpske pravoslavne crkve značilo je za srpski narod višedecenijski gubitak bitne duhovne orijentacije.

BELEŠKA O LjUBODRAGU DIMIĆU, AUTORU OVOG BROJA ISTORIJSKOG DODATKA

ISTORIOGRAFIJA POD NADZOROM

Ljubodrag Dimić

Ljubodrag Dimić rođen je u Zemunu 1956. godine. Studirao je istoriju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gde je diplomirao (1980), magistrirao (1985) (magistarski rad "Agitprop faza kulturne politike u Srbiji 1945-1952") i doktorirao (1993) disertacijom "Kulturna politika u Kraljevini Jugoslaviji 1929-1941". Od 1981. do 1985. godine radio je kao asistent pripravnik u Institutu za istoriju radničkog pokreta Srbije (danas Institut za noviju istoriju Srbije). Za asistenta na Katedri za istoriju Jugoslavije izabran je 1985, za docenta 1993, za vanrednog profesora 1998. i za redovnog profesora 2002. godine. Od 2003. do 2005. godine bio je upravnik Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Član je odbora za istoriju XX veka SANU. Jedan je od osnivača Centra za savremenu istoriju Jugoistočne Evrope, osnivač i rukovodilac Centra za istoriju Jugoslavije i Hladnog rata. Angažovan je u radu redakcija više istorijskih časopisa. Vodio je državnu Komisiju za istinu i pomirenje (2001). Počasni je član Centra za istraživanja Hladnog rata u Londonu. Novembra 2012. godine imenovan je za dopisnog člana SANU. Od 8. novembra 2018. je redovni član SANU.

Ljubodrag Dimić je autor desetine knjiga i preko 100 naučnih i stručnih radova razasutih u vodećim srpskim i jugoslovenskim stručnim istorijskim časopisima i zbornicima radova. Njegova stručna interesovanja prevashodno su okrenuta izučavanju istorije Jugoslavije (1918-1991) i Balkana, posebno pitanjima odnosa politike i kulture, države i verskih zajednica, istorije društva, fenomenima stranih kulturnih, političkih, modernizacionih uticaja, veza, odnosa i prožimanja, manjinskom pitanju, inteligenciji i njenoj društvenoj funkciji, istoriji institucija, jugoslovensko-sovjetskim odnosima, istoriji istoriografije.

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

AKO NEKOM POZAJMITE OVU KNJIGU, NE OČEKUJTE DA VAM JE VRATI!