I KOD ustaša pisao da je Srbin
POŠTO je bio profesor po obrazovanju, i neko vreme uspešno delovao kao pedagog, Selimović nije mogao da odvaja beletrističko stvaranje od naučne sfere. Još od 1948. on u listovima i časopisima objavljuje kritičke komentare o knjigama, pre svega o onima čiji autori žive u Bosni i Hercegovini.
Prvi takav tekst odnosio se na "Zapise iz oslobodilačkog rata" Rodoljuba Čolakovića (1948). Sredinom stoleća Selimović je objavio naučno-kritičke rasprave o delu Marka Marulića, Stevana Sremca, Hasana Kikića i Jovana Dučića. Indikativno je da Predrag Palavestra ne spominje nijedan kritičko-esejistički rad M. Selimovića u svojoj dvotomnoj "Istoriji srpske književne kritike" (2008).
Da romansijer Selimović nije bio sasvim izvan matice naučnog mišljenja ponajbolje se vidi u njegovoj studiji "Za i protiv Vuka" (1967), u kojoj se precizno situira mesto Vuka Karadžića u književnoj reformi i analiziraju temelji na kojima stoji savremeni srpski jezik.
RADOVAN Vučković ocenjuje da je studijska priča o reformatoru srpskog jezika, po svemu sudeći, pisana paralelno s romanom "Derviš i smrt", jer u njoj ima nešto od stila primenjenog u oblikovanju romansijerskih likova. Ugledni lingvista Pavle Ivić pisao je vrlo afirmativno o Selimovićevim lingvističkim analizama u spomenutoj studiji, a Palavestra primećuje da je u kritici filološkog konzervatizma Selimović nastupio sa stanovišta moderne književnosti.
Na Selimovićeve postavke o Vuku naslanjali su se i drugi kasniji istoričari jezika i književnosti A. Mladenović, R. Ivanović, M. Radovanović, itd. Akademik Predrag Piper, na primer, posebno ističe Selimovićev napor da bude dosledan u premeravanju razloga i za i protiv Vuka, kao i razastiranje činjenica koje svedoče o liniji kontinuiteta u razvoju srpskog književnog jezika ("Spomenica Meše Selimovića"). "Vuk nije pao s neba, već je došao posle mnogih", napisao je Selimović u drugoj glavi studije "Za i protiv Vuka". Saglašavajući se s ovom ocenom, Piper zaključuje da nije potrebno uvećavati ili prećutkivati; ovde se pre svega misli na delatnosti Dositeja, Solarića, Stojkovića i Mrkalja. Od ovog poslednjeg Vuk je preuzeo dva osnovna principa svoje reforme - fonetski pravopis i antejsku snagu narodnog jezika. "Ništa ne oduzimamo od zasluga Vukovih pominjući Mrkalja, koji je postavio temelj Vukovom delu", piše Selimović u drugoj glavi svoje studije, nastupajući istovremeno kao moderan romansijer i istančan lingvista.
SLOŽENI međunacionalni odnosi u tadašnjoj Jugoslaviji i međusobna trvenja nacionalističkih elita doveli su do postepenog rastakanja ideje o zajedničkoj državi južnoslovenskih naroda, a na površinu su isplivali partikularni i uskonacionalni interesi. Sve to je dovelo do surovog raspada u krvi nekadašnje jugoslovenske domovine koja je u svetu decenijama slovila kao zajednica za ugled i primer.
O svojoj pripadnosti srpskoj književnosti, koja ima značenje oporuke, pisac se izjasnio u svom pismu Srpskoj akademiji nauka i umetnosti 3. novembra 1976. godine, u kome izjavljuje: "Potičem iz muslimanske porodice, po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog književnog jezika. Jednako poštujem svoje poreklo i svoje opredeljenje, jer sam vezan za sve što je odredilo moju ličnost i moj rad. Svaki pokušaj da se to razdvaja, u bilo kakve svrhe, smatrao bih zloupotrebom svog osnovnog prava zagarantovanog Ustavom. Pripadam, dakle, naciji i književnosti Vuka, Matavulja, Stevana Sremca, Borisava Stankovića, Petra Kočića, Ive Andrića, a svoje najdublje srodstvo sa njima nemam potrebu da dokazujem."
GOSTOLjUBIVOST BEOGRADA
PO PRESELjENjU u Beogradu, 1973, Selimović je, s porodicom, bio gost Dobrice Ćosića sve dok u prestonici nije, zahvaljujući razumevanju Branka Pešića, predsednika Gradske skupštine, dobio lep i prostran stan u Ulici gospodar Jovanovoj. Tri godine kasnije, Selimović je u svojim "Sjećanjima" ovo zapisao o tome kako ga je Beograd primio:
Često mislim i na divne ljude u Bosni.
I isti sam kakav sam bio ranijih šezdeset godina ma gdje sam živio."
U TUMAČENjU geneze Selimovićevog opredeljenja za pripadnost srpskoj književnosti - do koga nije došlo odjednom i iznenada, nego kroz duži period školovanja, lektire i sazrevanja na primerima iz literature na srpskom jeziku - hroničarima umnogome pomažu nedvosmisleni iskazi samog pisca (pre testamenta iz 1976. koji se čuva u Arhivu SANU). Šezdesetih godina prošlog veka neki "dobri i časni ljudi iz Zagreba" ponudili su da Selimovića uvrste u Ediciju izabranih djela hrvatske književnosti. Pisac je to odbio objašnjenjem da oseća pripadnost srpskoj književnoj sredini. U jednom pismu beogradskom kritičaru M. Maksimoviću, Selimović napominje da ne spada u one koji mogu da prevrnu ćurak "prema promenama vremena ili naletima ljutine", dodavši: "jer sam i 1941. bio dovoljno lud da za vreme ustaša napišem da sam Srbin. To sam i nemam šta da razmišljam" (pismo je objavljeno u kragujevačkom časopisu "Koraci" 1987).
ŠTA JE RUSKI PLAN “N”: Ukrajina bi mogla da ostane bez nekoliko važnih oblasti ukoliko Moskva uspe (VIDEO)
NjIHOV primarni cilj je zaštita ruskih pograničnih regiona, kao što je Belgorod, ali sekundarni ciljevi su zauzimanje Harkova, Sumija i Dnjepropetrovska.
26. 04. 2024. u 20:00
TEŠKE VESTI IZ VAŠINGTONA STIGLE U KIJEV: Nema više "patriota" za Ukrajinu
VAŠINGTON još nema besplatne sisteme protivvazdušne odbrane "patriot" koji bi mogli da budu prebačeni u Ukrajinu, proizilazi iz intervjua sa američkim savetnikom za nacionalnu bezbednost Džejkom Salivanom za MSNBC.
26. 04. 2024. u 19:17
LjUDI SE ČUDE: Žika prima OGROMNU penziju - "službenik tri puta proveravao, nije mogao da veruje"
"TAJNA je u tome što je mene pokojni Aleksandar Tijanić naučio da to tako radim..."
26. 04. 2024. u 22:32
Komentari (0)