STVARANJE NOVE NACIONALNE DRŽAVE: Ideja o ujedinjenju srpskog naroda se poistovetila sa jugoslovenstvom

Milivoje Pavlović

27. 09. 2020. u 19:48

PISMO Dobrice Ćosića s kraja oktobra 1998. je najduže među onima koja je slao Vladi Strugaru i u svojoj suštini predstavlja dokument programskog značaja.

СТВАРАЊЕ НОВЕ НАЦИОНАЛНЕ ДРЖАВЕ: Идеја о уједињењу српског народа се поистоветила са југословенством

Dejan Medaković i Dobrica Ćosić / Foto Iz knjige "Pisma sa dvostrukim dnom"

Sadrži presek složenog, čak dramatičnog istorijskog trenutka u kom se nalazi srpski narod, i nudi izvesne nove ideje o modalitetima konsolidacije njegovog poljuljanog duhovnog položaja. Iako je u znatnoj meri obojeno pesimizmom - pre svega zbog velikog stradanja srpskog naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, i nesmanjenog pritiska na preostalo srpsko stanovništvo na Kosovu - Ćosić znake optimizma vidi u uverenju da nastupa period teritorijalno-etničkog prekomponovanja na Balkanu, što daje osnova za postepeni izlazak srpskog naroda iz "državnog provizorijuma" (Ćosićeva sintagma) u kojem je proveo sedam decenija. Zbog dužine ali i značaja ovo pismo objavljujemo iz dva dela, uz minimalna neophodna skraćenja.

"Beograd, 29. oktobar 1998.

DRAGI brate Vlado,

U vezi sa prekjučerašnjim razgovorom u Akademiji, na kome si podelio moju zabrinutost za stanje Srpstva u ovom dramatičnom istorijskom trenutku, šaljem ti nekoliko svojih teza u kojima sam našu zajedničku zapitanost pokušao da pretvorim u istinsko intelektualno iskušenje.

Kao što znaš, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske organizuje u Bijeljini skup sa temom 'Srpski duhovni prostor'. Zadužili su me da pripremim nekoliko uvodnih napomena za taj razgovor, tačnije, da sačinim neku vrstu inventara našeg istorijskog trenutka i iznesem svoje mišljenje o prirodi i karakteru srpske kulture i srpskog duhovnog identiteta. Reč je o temama kojima se, inače, bavim duže vreme, a sad sam, na ljubaznu molbu prekodrinske braće, bio prinuđen da objedinim, razradim i bacim na papir svoje ideje.

... Da bismo svrsishodno razmišljali o srpskom duhovnom prostoru danas, potrebno je, po mom mišljenju, da što jasnije sagledamo šta je srpska nacija danas, šta čini njeno duhovno biće i kulturu, u kakvom svetu i s kakvim izgledima se zasnivaju duhovni život i identitet danas.

DAKLE: I. Vekovima dijasporičan srpski narod, koji je turska sila razbacala po Balkanu i Podunavlju, u poslednjim decenijama dvadesetoga veka, opet silom - sada hrvatskom, muslimanskom i albanskom, uz odlučujuću američku i evropsku podršku - doživljava nacionalnu koncentraciju. Srpski narod se integriše i homogenizuje; sabija se i zaokružuje svoj životni prostor, koji dobija etničke granice. To je epohalna promena u bivstvovanju srpskog naroda; ta promena uslovljava stvaranje nove nacionalne države sa etničkim granicama, ali ne i etnički čistom teritorijom, koja samo za agresore može biti sporna.

Dijasporičnost srpskog etnosa i život pod stranim porobljivačima, s Prvim srpskim ustankom i nizom buna i ustanaka Srba u Bosni i Hercegovini, kao i oslobodilački ratovi Crne Gore, uslovili su stvaranje nacionalne ideologije zasnovane na oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda u jednu državu. Ta ideologija se kasnije lako poistovetila sa jugoslovenstvom. Čitav dvadeseti vek Srbi su posvetili ostvarenju jugoslovenskog cilja; stvorene su i srušene dve Jugoslavije, da bi u poslednjoj deceniji dvadesetog veka i nacionalno-državna i revolucionarno-socijalna ideologija doživele potpun poraz.

NA JUGOSLOVENSKOM tlu istorija je u ovom veku delala sumanuto. Srbi su prognani iz Severne Dalmacije, Bukovice, Ravnih Kotara, Like, s Korduna, Banije, iz Slavonije, dobrog dela Bosanske Krajine, Mostara, Sarajeva, sa Kosova i Metohije... Preostali Srbi u Bosni i Hercegovini sada žive u Republici Srpskoj, u "dejtonskoj" državi, pod okupacijom NATO pakta, u napetoj neizvesnosti i bez mogućnosti skorog ujedinjenja sa maticom.

ŠOVINISTIČKA DIJALEKTIKA

TERITORIJALNU integraciju i homogenizaciju srpskog naroda, kao posledice hrvatskog i bosanskog rata i albanskog genocidnog nasilja koje traje čitavo stoleće, pratile su nesagledne lične i porodične tragedije skoro milion Srba. Ali, šovinističko zlo od kojeg stradamo ima i svoju pozitivnu dijalektiku: izvodi nas iz državnog provizorijuma u kom smo kao krivci proveli sedam decenija i primorava nas na stvaranje društva i države po sopstvenoj meri i snazi. Patnje i stradanja koje su pretrpeli i trpe Srbi prognani sa svojih ognjišta, donose i pozitivne istorijske promene. Dijasporičan srpski narod, izložen ksenofobiji drugih naroda, obespravljen, potčinjen, asimilovan - koji je trpeo nepravde i stradanja i uzvraćao osvetama za genocid - zgušnjava se na svom životnom prostoru koji može civilizacijski i kulturno da pokriva i ekonomski razvija, a koji za susede, izuzimajući agresore i osvajače, ne može biti sporan.

Stupili smo u period teritorijalno-etničkog prekomponovanja, možda i državno-političkog konsolidovanja balkanskog prostora. Rekao bih da je pred nama razdoblje smirivanja međunacionalnih napetosti i trajnog rešavanja nacionalno-državnog pitanja. Na najgori način rešavaju se vekovni hrvatsko-srpski i albansko-srpski sporovi i sukobi. Privodi se kraju zakasneli proces stvaranja nacionalnih država dijasporičnih balkanskih naroda koji su imperijalističke sile nekada sprečavale, a sada ga diktiraju po svojim strateškim interesima. U tom procesu biće, valjda, konačno rešeno i srpsko nacionalno pitanje: stvaranje države srpskog naroda. Prva pretpostavka stvaranja suverene demokratske države srpskog naroda u sadašnjim uslovima jeste promena političkog poretka u Srbiji i usaglašavanje nacionalne politike Srbije sa interesima Evrope, Amerike i Rusije.

Na tlu bivše Jugoslavije danas se prema srpskom narodu, njegovom duhovnom identitetu i redukovanom integritetu, uz proustašku Hrvatsku i militantno katoličanstvo, izrazito preteći postavlja militantni islam bošnjačke državne i religijske ideologije sa podrškom svetskih islamskih centara i pod američkim patronatom.

DVADESETI vek za srpski narod okončava se i gubitkom Kosova i Metohije. Ne razmatrajući ovom prilikom pitanje zašto i kako se to dogodilo, i da li je to bio jedini mogući ishod albanske agresije na srpsku zemlju, sam gubitak Kosova i Metohije predstavlja preloman, epohalan događaj. Njim se poništava smisao srpskih ratova iz 1912. i 1913; poništavaju se ogromna finansijska i materijalna ulaganja Srbije u industrijalizaciju, prosvetu i urbanizaciju Kosova i Metohije posle Drugog svetskog rata; obesmišljavaju se i velike ljudske žrtve date ovoga leta i jeseni da bi se ugušio separatistički ustanak Albanaca. Državno-političkom i nacionalnom kapitulacijom pred ultimatumom NATO pakta, potpisanom 13. oktobra ove godine, slama se herojska oslobodilačka istorija srpskog naroda koja mu je davala veličinu, ali i određivala visoku cenu postojanja. Srpskom narodu se oduzima suštinski deo integriteta. On ostaje bez realnih duhovno-moralnih odrednica njegoševskog etosa i svog tragičkog hibrisa.

...Srpski narod, koji su do kostiju ponizile sopstvena vlast i svetske sile, kao krivac i nemoćnik stupa u razdoblje koje bih nazvao - okupacija u patikama, s bombama nad glavom u koju nišane šiptarski snajperisti. Nastupa vreme nacionalnog potčinjavanja i prinudnog prilagođavanja, koje ćemo morati da prihvatimo kao životnu neophodnost dok nekoj svetskoj sili naša moć da hrabro i dostojanstveno trajemo ne bude korisnija od našeg ponižavajućeg postojanja."

SUTRA: UTEMELjENjE NOVOG DUHOVNOG BIĆA

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

Nova dimenzija života u delu Beograda koji se budi iz sna