VALJEVO SE PRETVORILO U BOLNICU: Lekari na srpskom frontu bili su pravi heroji samoodricanja i predanosti

Arčibald Rajs

06. 01. 2021. u 18:00

OFICIRI, žureći za poslom, prolaze ne zaustavljajući se ulicama gde se na mnogim kućama vije crna zastava.

ВАЉЕВО СЕ ПРЕТВОРИЛО У БОЛНИЦУ: Лекари на српском фронту били су прави хероји самоодрицања и преданости

Foto arhiva

Beskonačni nizovi seljačkih kola koje vuku volovi, idu jedan za drugim. U kolima sa četiri točka leže bleda i nepokretna tela u pocepanim i prljavim uniformama i sa zavojima koji nisu više čisti. Na prsima nose objave, zakačene za dugme.

To su teški ranjenici koji se dovoze sa bojišta na volujskim kolima. Već četiri-pet dana oni tako putuju u ovim kolima bez udobnosti i bez zaštite od kiše i nevremena. Njihove rane su zaražene, ponegde po njima gamižu crvi. Austrougarska je napala Srbiju iscrpljenu od tri uzastopna rata. Srbija nema više ništa da bi negovala svoje ranjenike. Mesto aseptičkim pamukom, rane se pokrivaju kuvanom slamom.

Ove ranjenike prenose u bolnice, gde će nad njima izvršiti operacije bez uspavljivanja, jer nema sredstava za anesteziju. Ćuteći, sprovodnici kola, mobilisani seljaci trećeg poziva, prate svoj bolni tovar. Oni puše cigaretu i njihov ozbiljni pogled izražava da razumeju tragični udes svoga naroda - udes koji hoće da sloboda srpskog naroda bude iskupljena najtežim žrtvama koje čovek može da podnese.

DRUGI nizovi volujskih kola dolaze iza prvih. Ova kola su prazna. To su kola koja su vozila hranu i municiju za one koji se biju na frontu i koja se vraćaju prazna da budu ponovo natovarena i da se opet vrate. U neka od ovih kola upregnuti su bivoli. Onda dolaze iz Južne Srbije i prate ih ljudi sa fesom i čalmom, muslimani koji su posle pobeda 1912. i 1913. godine postali Srbi i koji se pokazuju verni svojoj novoj otadžbini. Kola idu jedna za drugima tako zbijena da je teško provući se između njih. Ali volovi su isuviše umorni, te kola s vremena na vreme izlaze iz reda, sprovodnik skida jaram sa snažnog vrata životinja i one mirno ležu nasred ulice, dok se čovek opruži po trotoaru. Snažno, lagano, jednoličnim ritmom volovi vuku svoj teret, kao da potpuno razumeju ono što je glasno kazao vojvoda Putnik, da su oni bili važan element u divovskim srpskim pobedama balkanskih ratova. Oni možda i sad predviđaju da će, nekoliko nedelja kasnije, njihov rad ukazati opet najuspešniju pomoć pri proterivanju Poćorekove horde sa srpskog zemljišta.

Pođimo za ovim kolima do bolnica i uđimo u njih. Bolnice su mnogobrojne, isuviše mnogobrojne. Škole, kafane, gotovo svaka malo prostranija zgrada koja nije potrebna za boračke potrebe, sve su pretvorene u bolnice. I još ih nema dovoljno. Ranjenici se čak moraju smeštati pod velike šatore u avlijama.

PUKOVNIK Stajić, major Vulović, Holanđanin doktor Tijenhoven i drugi vrše operacije bez prekida. Veličanstvene i mirne energije, još nalaze lepu reč da uliju hrabrosti ranjenicima kojima često nema više spasa, ovi lekari rade bez odmora, uz pomoć svojih bolničara i nekoliko dobrovoljnih velikodušnih bolničarki, i to sa najograničenijim sredstvima. Balkanski ratovi i albanska ekspedicija utrošili su sav materijal i nije bilo vremena ni potrebnog novca da se ponovo dopuni. Ko može da pobroji sve glavobolje što su ih osetili ovi heroji - jer lekari na srpskom frontu bili su pravi heroji samoodricanja i predanosti - konstatujući da su nemoćni, jer nemaju sredstava?

A njihovi bolesnici! I oni su bili heroji. Nikad niste čuli jauke bola, tako pojmljive na ovakvim mestima. Strpljivo, stoički, ranjeni srpski vojnik očekivao je ili da ozdravi ili da umre. Jedva ste čuli da se sa usana onih koji najviše pate, otme jedno "Bože!" ili "Majko!" Na austrougarske ranjenike, izmešane sa srpskima, uticao je ovaj primer da su i oni postali ćutljivi. Ali kad je jedan ranjenik osetio da mu se vraća život i da će pobediti smrt, onda ga je obuzimala nestrpljivost da izađe i potraži svoje drugove! Bilo mu je teško da bude strpljiv i on je tražio da prevari svoju nestrpljivost... Praveći stihove.

KOLIKO ranjenika sam video koji su obuzeti atavizmom svoje krvi, pričali u pismu svojima, i to u stihovima, istoriju svoje rane. Možda je istinitost njihovog pričanja bila manje pesnička, ali zar pesnici nisu uvek imali pravo na izvesnu licenciju? Tako se održavao veličanstven moral u ovim improvizovanim bolnicama, kojima je često nedostajalo ono što je striktno najpotrebnije, i to pored sve strahovite smrtnosti koja je tu vladala, ne zbog nedostatka lekarske nege, nego zbog teškoće rana i usled infekcije zbog dugog prevoženja i oskudice antiseptičkog materijala na frontu. Bilo je nedelja kad je umiralo po 59 ranjenika dnevno i kad nije bilo više popova u dovoljnom broju da isprate ove jadnike do njihovog poslednjeg večnog stana.

IZGUBLjEN ŽIVOT ZA OTADžBINU

POGREBI su bili toliko česti da su pred crkvom skoro stalno stajali čitavi redovi mrtvačkih sanduka. Kad je bio pogreb kakvog oficira, onda bi jedan odred vojnika trećeg poziva, seljaka u narodnom odelu, sa puškom, fišeklijom i bajonetom, došao da oda poslednju poštu. A svet prolazi i čak više i ne obrće glave - toliko se navikao na ovakav prizor. Međutim, to je bio jedan život, i većinom mlad život, koji je izgubljen za otadžbinu i koga su stari trećepozivci ispraćali.

Izlazeći iz varoši i penjući se grubo kaldrmisanim putem koji ide pored građanskog groblja, dolazimo do ovog improvizovanog večnog počivališta. Jedan seljak trećeg poziva pokazuje nam put. On vozi na jednim kolima sa dva konja jednog mrtvaca do njegovog poslednjeg stana. To je leš jednog 22-godišnjeg vojnika, i onaj koji je bio mladić pun života, leži sada u ovom grubo fabrikovanom sanduku, obojenom crno-smeđom bojom, sa belim krstom nacrtanim na poklopcu. Jedan krst iste boje, koji će biti usađen na grobu, nosi ime: Milan Macić. Niko ne ide za ovim sandukom i, tamo gore, njega će sahraniti stari vojnici bez ceremonije. Ovi seljaci vojnici vrše to bez uzbuđenja, kao svoju redovnu dužnost. Oni su na to isuviše navikli! Pedeset mrtvaca dnevno prošle nedelje, a ove nedelje dvadeset. Međutim, nije prvi rat - to je četvrti!

GROBLjE je navrh brežuljka. Pravilno su nanizani bezbrojni grobovi sa prostim crveno-smeđim krstom koji nosi ime pokojnika. Tu ima Srba i Austrijanaca. Nekoliko krstova nosi natpis "nepoznat" ili prostije "X". Smrt sve izjednačava i vojnici počivaju pored svojih oficira.

Nekoliko grobova okićeno je cvećem ili srpskom zastavom, i ove zastave, lepršajući se na vetru na ovom mestu smrti koje dominira dolinom, čine neobično snažan utisak. Pitam se da li nije naročito izabrano ovo mesto za žrtve rata. U svakom slučaju, ne bi se moglo naći ništa bolje. I tako ovi hrabri koji su pali za svoju otadžbinu, krstare nad ovom lepom plodnom dolinom, koja u obično vreme, mora davati sliku mira i pokoja.

Ali, evo pet grobova sasvim praznih ili u kojima su samo prazni sanduci. Da li su to grobovi koji očekuju svoje žrtve? Ne, to su grobovi pokojnika koje su rođaci, noću, prekopali i odneli leševe da ih sahrane kod kuće. To je zabranjeno, ali se tome svetu ova greška mora oprostiti! Sad će biti naređena noćna straža, ali starci iz trećeg poziva ne vole da čuvaju groblje.

PETAK: Patriotizam bez granice

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Pratite vesti prema vašim interesovanjima

Novosti Google News

Komentari (0)

I MI KREĆEMO PUT GRČKE Prvo oglašavanje Nikoline žene: Deca znaju sve, moramo biti hrabri